Između tišine i vjere: Kako sam pronašla snagu kad se obitelj raspadala

“Ivana, dođi ovamo!” glas moje majke odjeknuo je kroz stan kao udarac. Sjedila sam na rubu kreveta, stisnutih šaka, gledajući u pod. Noge su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. U dnevnoj sobi čula sam oca kako škrguće zubima. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi i starih zamjerki.

“Opet si ti kriva! Da nisi rekla ono tati, možda bi još bio ovdje!” majka je vikala, a ja sam osjećala kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam imala snage odgovoriti. U tom trenutku, svijet mi se srušio. Moj otac, Zoran, već je danima spavao kod svog brata u Novom Zagrebu. Majka, Snježana, nije prestajala plakati ili vikati. Ja sam bila između njih dvoje, kao most koji se lomi pod težinom tuđih odluka.

Sjećam se dana kad sam prvi put čula riječ “rastava”. Bilo je to na nedjeljnom ručku kod bake Ane u Travnom. Svi su šutjeli, a baka je samo tiho rekla: “Djeco, život nije uvijek pošten.” Tada nisam razumjela što to znači. Sada, sa sedamnaest godina, osjećala sam svaku riječ kao kamen na srcu.

U školi su me prijateljice gledale sažaljivo. Mirela me pitala: “Jesi dobro?” Nisam znala što da kažem. Kako objasniti da ti se dom raspada, da više nemaš gdje pobjeći od buke? Da ti je tišina u stanu gora od svađe?

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u sobi, uzela sam bakinu krunicu iz ladice. Nikad prije nisam molila ozbiljno. Ali tada sam šaptala: “Bože, ako postojiš, pomozi mi. Daj mi snage da izdržim.” Suze su mi klizile niz lice, ali osjećala sam neko olakšanje. Kao da me netko sluša.

Otac je dolazio sve rjeđe. Kad bi došao, donosio bi čokoladu ili neku sitnicu, ali nije znao što reći. Jednom je sjeo kraj mene i tiho rekao: “Ivana, nisi ti kriva za ovo. Odrasli ponekad pogriješe.” Ali nisam mu vjerovala. Osjećala sam se kao da sam ja detonirala bombu koja je raznijela našu obitelj.

Majka je postajala sve nervoznija. Počela je piti tablete za smirenje. Jedne noći našla sam je kako sjedi na podu kuhinje i plače. “Ivana, što ćemo sad? Kako ćemo dalje?” pitala me kroz jecaje. Nisam imala odgovor.

U školi su počeli padati moji rezultati. Profesorica hrvatskog, gospođa Marija, pozvala me nakon sata. “Ivana, vidim da te nešto muči. Ako želiš razgovarati…” Samo sam kimnula glavom i pobjegla iz učionice.

Jednog dana Mirela me povukla za ruku: “Hajde sa mnom u crkvu na Kaptolu. Možda ti pomogne.” Nisam bila sigurna želim li ići, ali pristala sam. Sjela sam u zadnju klupu i gledala ljude kako pale svijeće. Osjetila sam mir koji nisam dugo osjećala kod kuće.

Nakon mise prišla mi je časna sestra Katarina. “Draga moja, Bog te voli baš ovakvu kakva jesi. Nisi sama.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.

Počela sam češće odlaziti u crkvu. Molitva mi je postala utočište kad kod kuće više nije bilo mira. Majka nije razumjela zašto idem. “Što će ti to? Zar misliš da će ti Bog vratiti oca?” pitala je s gorčinom.

Jedne večeri otac me nazvao: “Ivana, volio bih da dođeš kod mene ovaj vikend.” Otišla sam s grčem u želucu. Njegov stan bio je hladan i prazan. Sjeli smo za stol i dugo šutjeli.

“Znaš,” rekao je napokon, “i meni je teško. Ali ne znam kako popraviti stvari s tvojom majkom.”

“Zašto ste morali sve uništiti?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.

Otac je spustio glavu: “Neki put ljudi prestanu voljeti ili ne znaju više razgovarati. To nije tvoja krivnja.”

Vratila sam se kući još zbunjenija nego prije. Majka je bila još hladnija prema meni. Počela me optuživati za sitnice: “Zaboravila si iznijeti smeće! Sve moraš dvaput reći!” Osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu.

Jedne noći sanjala sam baku Anu kako mi govori: “Ivana, ne traži odgovore gdje ih nema. Prepusti sve Bogu.” Probudio me osjećaj mira kakav nisam dugo osjetila.

Počela sam pisati dnevnik i moliti svaku večer. Polako su se stvari počele mijenjati – ne izvana, nego u meni. Naučila sam opraštati roditeljima njihove slabosti i sebi što nisam mogla sve popraviti.

Na kraju školske godine profesorica Marija me pozvala na razgovor: “Vidim da si opet ona stara Ivana – hrabra i vedra.” Zahvalila sam joj kroz suze.

Danas moji roditelji žive odvojeno, ali više ne osjećam toliku bol. Naučila sam da obitelj nije uvijek savršena slika iz reklame za kavu; ponekad je to borba za svaki osmijeh i miran san.

Ponekad se pitam: Je li moguće istinski oprostiti onima koji su nas povrijedili? I gdje vi nalazite snagu kad vam se čini da ste sami protiv cijelog svijeta?