Između tišine i oprosta: Moja borba s majkom i pronalazak mira u vjeri
“Ne mogu više, mama! Zašto uvijek moraš sve okrenuti protiv mene?” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile stisnute u šake. Stajala sam nasred dnevnog boravka, dok je moja majka, Jasna, sjedila na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod. U zraku je visio miris svježe skuhane kave i neizrečene riječi koje su nas godinama gušile.
“Nije sve uvijek kako ti misliš, Ana,” odgovorila je tiho, ali odlučno. “Samo želim najbolje za tebe.”
“Najbolje? Ili ono što ti misliš da je najbolje? Nikad me ne slušaš!”
Ova scena nije bila ništa novo u našem domu u predgrađu Zagreba. Otkako sam upisala fakultet, naši su se razgovori pretvarali u prepirke, a prepirke u šutnju koja je trajala danima. Majka je željela da studiram ekonomiju kao moj brat Ivan, ali ja sam izabrala psihologiju. “Od toga se ne živi,” govorila bi. “Tko će te zaposliti?” Njezina briga bila je stvarna, ali meni se činila kao nepovjerenje.
Te večeri, nakon još jedne svađe, povukla sam se u svoju sobu. Sjedila sam na krevetu, gledala kroz prozor u kišu koja je neumorno padala po starim krovovima. Osjećala sam se izgubljeno i usamljeno. U tom trenutku, sjetila sam se bake Milene koja je uvijek govorila: “Kad ne znaš što dalje, moli. Bog sluša i kad svi drugi šute.”
Nisam bila religiozna poput bake, ali te noći sam sklopila ruke i šaptom izgovorila: “Bože, pomozi mi da razumijem mamu. Daj mi snage da joj oprostim i da ona mene čuje.”
Sljedećih dana izbjegavale smo se. U kuhinji bi vladala tišina dok bismo doručkovale; samo bi žlica udarala o šalicu čaja. Otac je pokušavao ublažiti napetost: “Ajde cure, život je prekratak za ljutnju.” Ali ni on nije znao kako nas spojiti.
Jednog popodneva, dok sam učila za ispit iz razvojne psihologije, naišla sam na poglavlje o odnosima roditelja i djece. Pisalo je da roditelji često projiciraju svoje strahove na djecu iz ljubavi, ali da djeca to doživljavaju kao pritisak. Zastala sam i pomislila: “Možda mama nije protiv mene, možda se samo boji za mene.”
Te večeri odlučila sam pokušati razgovarati s njom. Pronašla sam je u vrtu kako zalije cvijeće.
“Mama… možemo li razgovarati?”
Pogledala me iznenađeno, ali klimnula glavom.
“Znam da želiš najbolje za mene. Ali osjećam se kao da me ne vidiš onakvom kakva jesam. Znam da te brine moja budućnost, ali meni psihologija znači sve. To sam ja.” Glas mi je drhtao.
Majka je dugo šutjela. Onda je spustila kanticu s vodom i sjela na klupu.
“Ana… Znaš li koliko sam se bojala kad si bila mala? Kad si imala upalu pluća i ležala u bolnici, nisam spavala danima. Sad kad si odrasla, bojim se drugih stvari – da nećeš biti sretna, da ćeš biti sama ili bez posla… Nisam znala kako ti to reći bez da ispadnem kao da te gušim.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Prvi put sam vidjela njezin strah, a ne samo strogu masku.
“Mama… Hvala ti što si iskrena. I ja se bojim ponekad. Ali trebam tvoju podršku više nego tvoje savjete.”
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam olakšanje, kao da je teret pao s mojih leđa.
Narednih tjedana trudile smo se više razgovarati i manje suditi jedna drugoj. Nije bilo lako – stare navike teško umiru – ali svaki put kad bi napetost rasla, povukla bih se na trenutak i pomolila se za strpljenje.
Jednog dana mama je došla do mene s knjigom iz psihologije koju je posudila iz knjižnice.
“Možeš li mi objasniti ovo o emocionalnoj inteligenciji? Zanimljivo mi je…”
Naslonila sam glavu na njezino rame i nasmijala se kroz suze.
Danas znam da vjera nije čudo koje briše probleme preko noći. Ona daje snagu da oprostiš i razumiješ – prvo sebe, pa onda druge. I još uvijek ponekad zapnem s mamom oko sitnica – oko toga tko će oprati suđe ili zašto kasnim kući – ali sada znam stati, udahnuti i pomoliti se za mir.
Pitam se: Koliko nas nosi rane iz djetinjstva koje nikada nismo izgovorili? Možemo li naučiti slušati jedni druge prije nego što bude prekasno?