Između Dviju Obitelji: Kako Sam Vjerom Preživjela Najtežu Godinu Života
“Opet si slušao mamu, Ivane! Zar ti je ona važnija od mene?” vrisnula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Ivan je stajao nasred naše male kuhinje u Novom Zagrebu, spuštenih ramena, izbjegavajući moj pogled. Na stolu su se hladile sarme koje sam satima kuhala, ali nitko ih nije ni dotaknuo.
“Nije to tako, Ana… Samo… Ona je sama, znaš da joj nije lako otkad je tata umro,” promrmljao je, ali ja sam već znala što slijedi. Opet će otići kod svoje majke, ostaviti mene i našu malu Leu samu još jednu večer.
Nisam mogla vjerovati da se moj život sveo na ovo. Kad smo se vjenčali prije šest godina, mislila sam da ćemo biti tim. Da ćemo zajedno graditi našu obitelj, imati svoja pravila, svoje običaje. Ali njegova majka, gospođa Marija, uvijek je bila tu – između nas. Svaki naš plan, svaka odluka, sve se moralo prvo svidjeti njoj.
“Ana, ne dramatiziraj. Samo idem odnijeti lijekove mami. Vratit ću se brzo,” rekao je Ivan i već je oblačio jaknu.
“A što je s Leom? Obećao si joj da ćeš joj čitati priču prije spavanja!”
Ivan je zastao na trenutak, pogledao me tužno i tiho rekao: “Reci joj da tata mora pomoći baki.”
Vrata su se zatvorila za njim, a ja sam ostala sama s tišinom koja je boljela više od bilo koje riječi. Leina mala ručica povukla me za rukav: “Mama, hoće li tata opet doći kasno?”
Kleknula sam pored nje i zagrlila je čvrsto. “Doći će, ljubavi. Tata nas voli, samo… ponekad ne zna kako to pokazati.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje pokojne bake: “Kad ti je najteže, Ana, klekni i moli. Bog uvijek sluša.” Nisam bila neka velika vjernica, ali te noći sam prvi put nakon dugo vremena sklopila ruke i šaptala kroz suze: “Bože, daj mi snage. Ne znam više što da radim.”
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Marija je počela dolaziti svaki dan, prigovarati kako Lea nije dovoljno toplo obučena, kako ne znam kuhati kao ona, kako Ivan izgleda umorno jer ga ja previše opterećujem. Ivan bi šutio ili bi me kasnije molio da ne zamjeram njegovoj majci.
“Ana, ona je samo usamljena… Pokušaj razumjeti,” govorio bi dok bi mi nježno stiskao ruku.
Ali ja nisam imala više snage razumjeti. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li loša supruga? Loša majka? Možda stvarno nisam dovoljno dobra za njihovu obitelj?
Jedne večeri, kad sam mislila da ću puknuti od tuge i nemoći, otišla sam u crkvu na Kaptolu. Sjela sam u zadnju klupu i pustila suzama da teku. “Bože, pomozi mi. Ne želim izgubiti Ivana, ali ne mogu više ovako…”
U crkvi sam upoznala Mirjanu, ženu iz susjedstva koju sam viđala na misi ali nikad nismo razgovarale. Sjela je pored mene i tiho pitala: “Mogu li moliti za tebe?”
Taj mali čin dobrote bio je prva zraka svjetla nakon mjeseci tame. Počele smo se viđati na kavi poslije mise. Mirjana mi je pričala o svojoj borbi s mužem alkoholičarom i kako ju je vjera spasila od očaja.
“Ana, Bog ne daje teret koji ne možeš nositi. Ali ne moraš ga nositi sama,” rekla mi je jednom.
Počela sam svaki dan moliti. Nisam tražila čudo – samo malo mira u srcu. I polako sam ga počela osjećati. Više nisam vikala na Ivana kad bi otišao kod majke. Umjesto toga, pokušala sam razgovarati s njim mirno.
“Ivane, razumijem da ti je mama važna. Ali i Lea i ja trebamo tebe. Možemo li pokušati pronaći ravnotežu? Možda da vikendom svi zajedno odemo kod tvoje mame? Ili da ona dođe k nama na ručak?”
Ivan me gledao iznenađeno – prvi put nije bilo optužbi u mom glasu.
“Znaš… možda bi to bilo dobro,” rekao je tiho.
Nije bilo lako. Marija nije bila oduševljena idejom da dolazi kod nas – uvijek bi nešto prigovarala ili nalazila zamjerke. Ali ja sam odlučila ne uzvraćati istom mjerom. Kad bi me povrijedila riječima, otišla bih u sobu i tiho molila: “Bože, pomozi mi da oprostim.” I svaki put kad bih uspjela prešutjeti uvredu ili pokazati ljubaznost umjesto ljutnje, osjećala sam se jače.
Jednog dana Marija je došla ranije nego inače i zatekla me kako molim s Leom prije ručka.
“Što to radite?” pitala je iznenađeno.
“Molitva prije jela,” rekla sam mirno.
Marija je sjela za stol bez riječi. Prvi put nije ništa prigovorila.
S vremenom su se stvari počele mijenjati. Ivan je počeo više vremena provoditi s nama. Marija je polako prihvatila da ima mjesto u našem životu – ali ne može biti iznad naše male obitelji.
Nije sve savršeno ni danas. Ima dana kad pomislim da ću opet puknuti od stresa ili tuge. Ali sada znam gdje pronaći snagu – u vjeri i molitvi.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko mene prolazi isto što i ja? Koliko nas šuti i trpi zbog tuđih očekivanja? Možda će moja priča nekome dati snagu da potraži pomoć ili barem progovori o svojoj boli.