Između Dvije Vatre: Kako Sam Molitvom Pronašla Snagu za Najtežu Odluku
“Ne možeš više ovako, Lana! Moraš odlučiti!” vikao je tata, dok su mu ruke drhtale iznad stola. Mama je stajala na vratima dnevne sobe, suznih očiju, šutjela je, ali njezin pogled bio je dovoljan da me zaboli više nego bilo koja riječ. Osjećala sam se kao da mi srce puca na pola. Imala sam samo šesnaest godina, a već sam morala birati između dva svijeta, između dvije ljubavi koje su me oblikovale.
“Zašto ja? Zašto baš ja moram birati?” ponavljala sam u sebi dok sam gledala kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim krovovima. Tata je bio moj heroj, čovjek koji me učio voziti bicikl po makadamu u Ilidži, koji me vodio na utakmice Željezničara i smijao se kad god bih promašila penal. Mama je bila moj oslonac, njezina ruka uvijek na mom ramenu kad bih imala noćne more, njezin glas kad bih zadrhtala pred pločom u školi.
Ali sada su njih dvoje bili neprijatelji. Razvod je bio neizbježan. Svatko je vukao na svoju stranu, a ja sam bila konopac koji prijeti da pukne. “Lana, znaš da te volim najviše na svijetu, ali ne mogu više živjeti s tvojim ocem. Moraš odlučiti s kim ćeš ostati,” rekla mi je mama jedne večeri dok smo pile čaj od kamilice. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“Ali mama… kako da biram? Vi ste oboje moji roditelji!”
“Znam, dušo. Ali sud traži tvoju odluku. Znaš kakav je zakon kod nas. Ako ne kažeš ništa, možda će te poslati kod bake u Mostar. To ne želiš, zar ne?”
Nisam znala što želim. Željela sam samo da sve nestane, da se probudim i shvatim da je ovo ružan san. Ali nije bio san. Bio je to moj život.
Tih dana sam često išla u crkvu Svetog Ante na Bistriku. Nisam bila posebno pobožna prije toga, ali osjećala sam da mi treba nešto veće od mene same. Sjedila bih u zadnjoj klupi, gledala u svijeće i šaptala molitve koje sam naučila od bake Zore. “Bože, pomozi mi da donesem pravu odluku. Daj mi snage da preživim ovo.” Ponekad bih plakala tako tiho da ni svećenik nije primijetio.
Jedne večeri, dok sam sjedila u svojoj sobi i gledala stare fotografije – tata i ja na Vlašiću, mama i ja na moru u Makarskoj – začula sam kako se roditelji opet svađaju u kuhinji. Njihovi glasovi bili su poput oluje koja razara sve pred sobom.
“Ti si kriva što Lana pati! Da nisi toliko tvrdoglava…”
“Ja? Ti si taj koji nikad nije bio kod kuće! Uvijek posao, prijatelji, kafane…”
Zatvorila sam oči i pokrila uši jastukom. Nisam mogla više slušati. Osjećala sam se kao stranac u vlastitoj kući.
Sutradan me nazvala najbolja prijateljica Emina. “Lana, hajde do mene na kafu. Ne možeš biti stalno sama s tim brigama.” Otišla sam do nje, a njezina mama Senada me zagrlila kao vlastitu kćerku.
“Znaš, dijete moje,” rekla mi je Senada dok smo pile kafu u maloj kuhinji punoj mirisa limuna i cimeta, “roditelji nekad zaborave da djeca najviše pate kad oni ratuju. Ali ti moraš misliti na sebe. Nisi ti kriva za njihove greške.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o tatinim obećanjima koja nije ispunio, o maminim suzama koje sam brisala kao mala djevojčica.
Nakon nekoliko dana odlučila sam razgovarati s oboje. Pozvala sam ih u dnevni boravak i zamolila ih da sjednu.
“Znam da vas boli ovo što se događa,” počela sam drhtavim glasom. “Ali boli i mene. Ne mogu birati između vas dvoje jer vas volim jednako. Ali ako već moram… želim ostati s mamom.” Suze su mi klizile niz lice dok sam to izgovarala.
Tata je ustao naglo, lice mu je bilo crveno od bijesa i tuge.
“Znao sam! Znao sam da ćeš izabrati nju!”
Mama je plakala tiho, ali njezine ruke su me grlile čvrsto kao nikad prije.
“Tata… molim te… nemoj misliti da te ne volim,” prošaptala sam.
On je samo odmahnuo glavom i izašao iz stana zalupivši vratima tako jako da su slike pale sa zida.
Te noći nisam mogla disati od bola. Osjećala sam se kao izdajica. Idućih tjedana tata me nije zvao niti pisao poruke. Mama je pokušavala biti jaka zbog mene, ali znala sam da pati.
Jedino mjesto gdje sam nalazila mir bila je crkva. Molila sam za tatu, za mamu, za sebe. Molila sam za oprost jer sam osjećala krivnju koju nisam zaslužila.
Nakon nekoliko mjeseci tata mi je poslao poruku: “Lana, oprosti što sam bio grub. Volim te uvijek.” Plakala sam satima nakon toga. Otišla sam kod njega na vikend i prvi put smo razgovarali bez ljutnje.
“Znaš,” rekao mi je dok smo šetali Vilsonovim šetalištem, “nije lako biti roditelj. Ali još teže je biti dijete kad roditelji griješe.” Pogledali smo jedno drugo i znala sam da će nam trebati vremena za oprost – ali barem smo pokušavali.
Danas, kad pogledam unatrag, pitam se: Jesam li mogla drugačije? Je li moguće voljeti oba roditelja bez osjećaja krivnje? Možda vi znate odgovor bolje od mene.