Između Dvije Vatre: Kako Sam Molitvom Pronašla Snagu za Najtežu Odluku
“Ne možeš više ovako, Lana! Moraš odlučiti!” vikao je tata dok je lupao šakom o stol. Mama je stajala iza mene, šutjela, ali su joj oči bile pune suza. Osjećala sam se kao da me netko cijepa na pola. Imala sam samo sedamnaest godina, a već sam morala birati između roditelja.
“Ne tražite to od mene!” povikala sam kroz suze. “Ne mogu!”
Ali znala sam da ne mogu pobjeći od te odluke. Tata je želio da ostanem s njim u Zagrebu, a mama je planirala otići kod svoje sestre u Mostar i povesti mene sa sobom. Moj mlađi brat Filip već je bio odlučio – on će s mamom. Ja sam bila ta koja je trebala presuditi ravnotežu, kao da sam sudac na vlastitom suđenju.
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam u mraku, slušala tišinu koja je bila teža od bilo kakve buke. U glavi mi je odzvanjalo: “Što ako pogriješim? Hoće li me jedan od njih zauvijek mrziti?” Osjećala sam se izdano, ali i krivo što ih ne mogu spasiti jedno od drugoga.
Sjetila sam se bake Marije, koja je uvijek govorila: “Kad ti je najteže, pomoli se. Bog uvijek sluša, čak i kad misliš da te svi drugi zaborave.” Nisam bila posebno pobožna, ali te noći nisam imala kome drugome otići. Sklopila sam ruke i šaptala: “Bože, pomozi mi. Daj mi snage da donesem pravu odluku. Ne želim povrijediti nikoga.”
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Tata je šutio, mama je plakala po cijele dane. Filip se povukao u svoj svijet videoigara. Ja sam išla u školu kao robot, ali nisam mogla misliti ni na što osim na ono što me čeka.
Jednog popodneva, dok sam sjedila sama u parku na klupi, prišla mi je prijateljica Emina. Sjela je pored mene i samo me zagrlila. “Znam da ti je teško,” rekla je tiho. “Ali što god odlučiš, to si ti odlučila. Ne možeš živjeti njihov život umjesto njih.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Te večeri opet sam se pomolila. Ovaj put nisam tražila odgovor, nego samo snagu da izdržim.
Nakon nekoliko dana, tata me pozvao na razgovor. Sjeli smo u kuhinji, gdje smo nekad zajedno pekli palačinke nedjeljom ujutro.
“Lana,” rekao je tiho, “znam da ti nije lako. Ali želim da znaš – što god odlučiš, ja ću te voljeti. Samo želim da budeš sretna.”
Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Tata nikad nije bio dobar s riječima, ali sada su njegove riječi bile sve što mi je trebalo.
Idućeg dana razgovarala sam s mamom. Plakala je dok me grlila.
“Znam da si zbunjena,” rekla je kroz suze. “Ali ja ću uvijek biti tvoja mama, gdje god bila. Samo želim da znaš – nisi ti kriva za ovo.”
Te noći sam opet molila. Osjetila sam mir kakav nisam osjećala danima. Odlučila sam ostati s tatom u Zagrebu, a Filipa pustiti da ide s mamom u Mostar. Znala sam da će biti teško bez njih dvoje, ali osjećala sam da je to ispravno.
Kad sam im rekla svoju odluku, mama je plakala još više, ali me zagrlila i rekla: “Ponosna sam na tebe.” Tata me samo čvrsto zagrlio.
Prvih mjeseci bilo mi je užasno teško. Nedostajali su mi mama i Filip svakog dana. Ali počela sam češće odlaziti u crkvu, ne zato što sam morala, nego zato što mi je to davalo mir. Molitva mi je postala utočište.
Jednog dana dobila sam poruku od Filipa: “Sestro, volim te najviše na svijetu! Vidimo se za praznike!” Plakala sam od sreće.
S vremenom su se rane počele zacjeljivati. Mama i tata su počeli normalno razgovarati zbog nas djece. Ja sam pronašla snagu u vjeri i molitvi koju prije nisam poznavala.
Danas, kad pogledam unatrag, pitam se: Koliko nas ima snage oprostiti onima koji nas najviše povrijede? I koliko nas ima hrabrosti prepustiti svoje brige nečemu većem od nas?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste imali hrabrosti donijeti takvu odluku?