Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući da svojoj djeci osiguram bolji život. Kupio sam im stanove u Zagrebu i Sarajevu, ali sada, kad sam star i umoran, oni mi ne dopuštaju ni da prespavam kod njih. Osjećam se izdano i pitam se gdje sam pogriješio kao otac.
Nakon trinaest godina rada u Kanadi, vratila sam se u rodni grad s nadom da ću obradovati svoju djecu i podijeliti ono što sam mukotrpno stekla. Umjesto zahvalnosti, dočekale su me svađe i ogorčenost između sina i kćeri oko nasljedstva. Sada se pitam jesam li pogriješila što sam otišla i što sam pokušala sve riješiti novcem.
Godinama sam radila u Njemačkoj, odricala se svega da bih svojoj djeci osigurala domove i bolju budućnost. Sada, kad sam ostala sama i umorna, moja djeca me ne žele primiti ni u jedan od tih stanova. Pitam se gdje sam pogriješila i ima li smisla sve što sam žrtvovala.
Moje ime je Snježana, imam 59 godina i živim u Zagrebu. Prije dvadeset godina napustila sam svoju dvanaestogodišnju kćerku Anu i otišla raditi u Njemačku, vjerujući da je to jedini način da preživimo. Danas me Ana ne može ni pogledati, a ja se pitam jesam li zaista imala izbora.
Moj sin Ivan oženio se s 20 godina, a ja sam sanjala drugačiji život za njega. Kad su me zamolili da prodamo stan zbog njegove žene, osjećala sam kako mi se tlo ruši pod nogama. Sada, dok nas sin krivi što mora iznajmljivati, pitam se gdje smo pogriješili i jesmo li mogli spasiti našu obitelj.
