Majka mi umire, a ja ne osjećam ništa. Ovo je priča o mojoj obitelji, djetinjstvu ispunjenom šutnjom i boli, te o tome kako sam izgubila majku mnogo prije nego što je napustila ovaj svijet. Pitanje oprosta i suočavanja s prošlošću proganja me dok sjedim uz njezin bolnički krevet.
Moja priča počinje u trenutku kada me majka, nakon godina šutnje i hladnoće, moli za pomoć. Suočavam se s vlastitim ranama iz djetinjstva i pitanjem mogu li joj oprostiti i pružiti ono što nikada nisam dobila od nje. Kroz sukobe, sjećanja i svakodnevne borbe, tražim odgovor na pitanje gdje završava dužnost, a počinje ljubav.
Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno strahom, šaptom i tišinom koja boli. Odrasla sam u sjeni očeve ruke i majčine šutnje, boreći se da pronađem snagu za oprost. Danas, nakon svega, pitam se – može li se ikada zaboraviti ono što nas je slomilo?
Jedne noći, dok sam umorna sjedila u dnevnoj sobi i dopisivala se s prijateljicom, čula sam neobičan zvuk iz dječje sobe. Moj sin David je mahao prema baby monitoru, a ono što sam kasnije otkrila na snimci zauvijek je promijenilo našu obitelj. Ova priča je o strahu, povjerenju i tajnama koje ponekad vrebaju iza zatvorenih vrata doma.
Sjedim u čekaonici kod kardiologa kad mi prilazi nepoznat čovjek i pita me za davnu ljetnu avanturu u kampu na Plitvicama, prepoznajući me po maloj ožiljku iz djetinjstva. Taj susret budi uspomene na bolnu obiteljsku tajnu i gubitak koji me prati cijeli život. Kroz razgovor s neznancem, suočavam se s prošlošću, pitanjima oprosta i vlastitim strahovima.
Ovo je priča o mojoj borbi da pomognem svom najboljem prijatelju Leonu, čija se porodica raspadala pred mojim očima. Svakodnevne svađe njegovih roditelja, skrivena tuga i nemoć djeteta da promijeni svijet odraslih, natjerali su me da preispitam što znači biti prijatelj. U toj borbi izgubila sam dio sebe, ali sam naučila koliko je važno ne odustajati od onih koje volimo.
Moje ime je Lejla i oduvijek su govorili da imam oči svoje bake, ali i njenu dušu. Ova priča vodi vas kroz moje djetinjstvo u Sarajevu, gdje sam, kao dijete s ozbiljnim pogledom, nosila teret porodičnih tajni i tuge. Kroz sukobe, ljubav i gubitke, otkrivam što znači biti dijete koje prerano odraste.
Moje ime je Lejla i nikada neću zaboraviti posljednji pogled koji sam razmijenila s bratom Emirom na obali Une. Tog dana, obična dječja igra pretvorila se u tragediju koja je zauvijek promijenila našu porodicu. Ova priča je moj pokušaj da pronađem smisao u boli i podijelim s vama ono što me još uvijek proganja – Emirove posljednje riječi.
Odrastala sam uz majku, dok je otac bio tek sjena u mom životu, prisutan samo na moj rođendan. Sada, kad sam odrasla, otac traži oprost i drugu priliku, a ja se borim s vlastitim ranama i pitanjem mogu li mu to dati. Ovo je priča o boli, nadi i pokušaju da ponovno izgradimo ono što je bilo izgubljeno.
Moja supruga, Ana, nosila je teret prošlosti koji je dugo ostao skriven. Njena priča o djetinjstvu, ispunjena bolom i borbom, otkrila je snagu koju nisam mogao ni zamisliti. Sada se pitam kako možemo zajedno prevladati te sjene koje još uvijek prijete našem miru.
