“Što Nam je Bilo na Pameti? Navigacija Životom Bez Obiteljskog Automobila”

Kada smo suprug i ja odlučili prodati naš obiteljski automobil, mislili smo da činimo hrabar korak prema jednostavnijem i održivijem načinu života. Zamislili smo život u kojem se oslanjamo na javni prijevoz, bicikliranje i hodanje. U tom trenutku činilo se kao sjajna ideja—manje stresa, manji troškovi i manji ugljični otisak. Međutim, stvarnost života bez automobila u predgrađu Hrvatske pokazala se daleko od jednostavne.

Naši prijatelji i obitelj bili su šokirani našom odlukom. “Kako ćete se snaći bez automobila?” pitali su nevjerujući. “Što je s kupovinom namirnica, odlascima liječniku ili hitnim slučajevima?” Unatoč njihovim brigama, bili smo odlučni u namjeri da uspijemo. Napravili smo istraživanje i vjerovali da smo spremni za izazove koji nas čekaju.

Prvih nekoliko tjedana bilo je podnošljivo. Uživali smo u novosti hodanja do obližnjih trgovina i korištenja javnog prijevoza za dulja putovanja. Naša djeca bila su uzbuđena zbog vožnje biciklom do škole, a mi smo se osjećali dobro zbog smanjenja našeg utjecaja na okoliš. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, izazovi su se počeli gomilati.

Kupovina namirnica brzo je postala logistička noćna mora. Bez automobila, mogli smo kupiti samo ono što smo mogli nositi, što je značilo češće odlaske u trgovinu. To nije bilo samo vremenski zahtjevno već i iscrpljujuće. Pokušali smo koristiti usluge dostave, ali bile su skupe i često nepouzdane.

Odlazak liječniku i druge obaveze zahtijevale su pomno planiranje. Rasporedi javnog prijevoza nisu uvijek bili prikladni, a kašnjenja su bila česta. Provodili smo više vremena čekajući autobuse i vlakove nego što smo ikada očekivali. Spontanost koju je automobil pružao bila nam je jako potrebna.

Hitni slučajevi bili su posebna priča. Kada se naše najmlađe dijete razboljelo usred noći, shvatili smo koliko smo ranjivi bez vozila. Najbliža bolnica bila je kilometrima daleko, a čekanje na Uber ili taksi usred noći bilo je stresno. U tom trenutku više nego ikad preispitivali smo svoju odluku.

Naša djeca također su počela osjećati pritisak. Propustili su izvanškolske aktivnosti i druženja jer je koordinacija prijevoza bila prekomplicirana. Roditelji njihovih prijatelja često su morali uskočiti kako bi pomogli, što nas je ostavljalo s osjećajem krivnje i duga.

Kako su mjeseci prolazili, početno uzbuđenje našeg eksperimenta bez automobila nestalo je, zamijenjeno frustracijom i žaljenjem. Podcijenili smo koliko je kultura automobila duboko ukorijenjena u našoj zajednici i koliko će biti izazovno živjeti bez njega.

Unatoč našim najboljim namjerama, stvarnost je da je život bez automobila u našem predgrađu teži nego što smo zamišljali. Stalno nas podsjeća na pogodnosti i slobodu koju automobil pruža. Naše putovanje daleko je od kraja, a ostaje nam pitanje jesmo li donijeli ispravnu odluku.