“Samo ti ih možeš držati pod kontrolom,” sin kaže ocu

U srcu užurbanog predgrađa Zagreba, nalazio se park koji je bio i utočište i bojno polje za roditelje. To je bilo mjesto gdje su djeca mogla osloboditi svoju neograničenu energiju, a roditelji se mogli nakratko opustiti, ili barem pokušati. Za Tomislava, samohranog oca blizanaca, park je bio mjesto i straha i nužnosti.

Svake subote ujutro, Tomislav bi vodio svoje sedmogodišnje blizance, Ivana i Marka, u park. Dječaci su bili sila prirode, s razinama energije koje su se činile kao da prkose zakonima fizike. Trčali bi brže od vjetra, penjali se više nego što je izgledalo sigurno i vikali glasnije od bilo koje druge djece uokolo. Njihove ludorije često su privlačile pažnju drugih roditelja, nekih zabavljenih, drugih manje.

“Tata, pogledaj me!” vikao bi Ivan s vrha penjalice, dok bi Marko bio na pola puta uz stablo, smiješeći se poput mačka iz Alise u zemlji čudesa. Tomislavovo srce bi ubrzano kucalo dok je pokušavao držati oba na oku istovremeno. Bilo je to kao pokušaj žongliranja plamenim bakljama dok voziš monocikl.

Ostali roditelji u parku već su prepoznali Tomislava i njegove dječake. Neki su nudili suosjećajne osmijehe, dok su drugi šaptali među sobom, upućujući mu osuđujuće poglede. Tomislav se navikao na to, ali to nije činilo situaciju lakšom.

Jedne subote stvari su krenule na gore. Park je bio neuobičajeno prepun obitelji koje su uživale u toplom proljetnom danu. Ivan i Marko bili su u rijetkoj formi, s razinama energije koje su se činile udvostručene prisutnošću toliko potencijalnih prijatelja za igru.

Dok je Tomislav pokušavao držati korak s njima, primijetio je grupu mlađe djece kako se tiho igraju sa svojim igračkama blizu pješčanika. Gledao je s užasom kako Ivan i Marko jure prema njima, nesvjesni kaosa koji će izazvati.

“Dečki, usporite!” viknuo je Tomislav, ali bilo je prekasno. Blizanci su se sudarili s grupom poput para minijaturnih tornada, šaljući igračke u zrak i djecu u bijeg u svim smjerovima. Krikovi su odjeknuli od iznenađene djece dok su njihovi roditelji žurili da ih utješe.

Tomislavovo lice pocrvenjelo je od srama dok je žurio ispričati se. “Oprostite,” ponavljao je neprestano, pokušavajući skupiti razbacane igračke i umiriti uznemirenu djecu. Ostali roditelji bili su pristojni ali očito iritirani, njihove oči izražavale su mješavinu suosjećanja i iritacije.

Nakon što mu se činilo kao vječnost, Tomislav je uspio izvući svoje dječake iz situacije i odvesti ih u mirniji kutak parka. Kleknuo je ispred njih, pokušavajući zadržati smiren ton unatoč frustraciji.

“Dečki, morate biti pažljiviji,” rekao je čvrsto. “Ne možete samo tako trčati u ljude.”

Ivan i Marko gledali su ga širom otvorenih očiju, njihovo ranije uzbuđenje zamijenjeno krivnjom. “Žao nam je, tata,” promrmljao je Marko, šutirajući zemlju cipelom.

Tomislav je uzdahnuo, nježno im raščupavši kosu unatoč svojoj iscrpljenosti. “Znam da vam je žao. Samo pokušajte zapamtiti to sljedeći put.”

Kada su tog dana napustili park, Tomislav nije mogao otjerati osjećaj nedostatnosti koji ga je obuzeo. Volio je svoje dječake više od svega na svijetu, ali upravljanje njima ponekad se činilo kao nepremostiv izazov. Pitao se čini li dovoljno, je li previše popustljiv ili previše strog.

Te noći, dok ih je stavljao na spavanje, Ivan i Marko gledali su ga pospanim očima. “Tata,” tiho je rekao Ivan, “ti si jedini koji nas može držati pod kontrolom.”

Tomislav se slabašno nasmiješio na sinove riječi, ali unutra je osjetio ubod sumnje. Volio bi da može vjerovati u to sam.