Mesto gde još čekaju: Povratak u dom pun tišine
“Ne vraćaj se više pod ovaj krov dok ne naučiš poštovati obitelj!” Otac je vikao, lice mu crveno, ruke stisnute u šake. Majka je stajala između nas, suznih očiju, ali nije rekla ništa. Tada sam, s dvadeset i dvije godine, tresnuo vratima i otišao. Ulica u Kragujevcu bila je hladna, a ja sam bio prepun bijesa i ponosa. Nisam znao da će mi ta noć promijeniti život.
Godinama sam lutao. Prvo Beograd, pa Sarajevo, pa Split. Radio sam sve i svašta – konobario, dijelio letke, čak i prodavao knjige na ulici. U svakom gradu sam tražio nešto što bi me podsjetilo na dom, ali svaki put bih shvatio da to nije moguće. Nedjeljom bih sjedio u nekoj zadimljenoj kafani i slušao tuđe priče o obitelji, o majkama koje zovu da pitaju jesu li jeli, o očevima koji šalju novac za stanarinu. Ja sam imao samo tišinu.
Sanjao sam često majku. U snovima je bila mlada, kosa joj je mirisala na lavandu, a ruke su bile tople. Probudio bih se s osjećajem krivnje koji me pratio cijeli dan. Ponekad bih pokušao nazvati kuću, ali bih prekinuo prije nego što bi netko podigao slušalicu. Nisam znao što bih rekao ocu. Nisam znao ni što bih rekao sebi.
Jednog dana, dok sam radio u maloj pekari u Sarajevu, stigla mi je poruka od sestre Ivane: “Mama je bolesna. Dođi ako ti je stalo.” Te riječi su me presjekle. Nisam pitao što joj je, nisam pitao ni kako je otac – samo sam spakirao torbu i sjeo na prvi autobus za Kragujevac.
Putovanje je trajalo vječnost. Gledao sam kroz prozor kako se krajolik mijenja – brda, rijeke, sela u magli. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Što ako me otac ne pusti u kuću? Što ako majka ne želi vidjeti sina koji ju je ostavio?
Kad sam stigao pred našu zgradu, sve mi se činilo manjim nego što sam pamtio. Vrata su bila ista – oguljena boja, zvono koje ne radi. Pozvonio sam tri puta prije nego što je Ivana otvorila. Zagrlila me bez riječi, a ja sam prvi put nakon dugo vremena zaplakao.
Ušao sam u dnevnu sobu. Majka je ležala na kauču, blijeda i mršava, ali osmijeh joj je bio isti kao nekad. “Sine,” prošaptala je i pružila ruku prema meni. Sjeo sam kraj nje i držao je za ruku satima. Nismo puno pričali – samo smo šutjeli i gledali se.
Otac je sjedio za stolom u kuhinji. Nije me pogledao kad sam ušao. “Vratio si se?” rekao je tiho, bez emocija.
“Vratio sam se zbog mame,” odgovorio sam iskreno.
“Zbog mame?” ponovio je s gorčinom. “A gdje si bio kad smo te trebali?”
Nisam imao odgovor. Samo sam sjeo nasuprot njega i gledao kako mu ruke drhte dok reže kruh.
Tih dana kuća je bila puna tišine i neizgovorenih riječi. Majka je slabjela iz dana u dan, a ja sam pokušavao nadoknaditi izgubljeno vrijeme – kuhao joj čaj, čitao novine naglas, pričao joj o Sarajevu i Splitu. Ponekad bi se nasmijala mojim pričama, ali najčešće bi samo gledala kroz prozor.
Jedne večeri dok smo sjedili sami u kuhinji, otac je progovorio: “Znaš li koliko puta je tvoja majka plakala zbog tebe?” Glas mu je bio promukao.
“Znam,” odgovorio sam tiho.
“Ne znaš,” odbrusio je. “Ti si otišao kad nam je bilo najteže. Ja… ja možda nisam znao biti dobar otac, ali nikad nisam prestao brinuti.”
Pogledao sam ga prvi put nakon toliko godina i vidio starca – umornog čovjeka kojeg su godine i brige slomile više nego što sam želio priznati.
“Žao mi je,” prošaptao sam.
Dugo smo šutjeli. Onda je ustao i otišao u svoju sobu.
Majka je umrla nekoliko tjedana kasnije. Sprovod je bio tih, samo najuža obitelj i nekoliko susjeda. Otac nije pustio suzu; ja nisam mogao prestati plakati.
Nakon sprovoda sjedili smo Ivana i ja na klupi ispred zgrade. “Što ćeš sad?” pitala me.
“Ne znam,” odgovorio sam iskreno. “Možda ostanem ovdje neko vrijeme.”
Otac i ja smo nastavili živjeti pod istim krovom, ali ništa nije bilo isto. Povremeno bismo zajedno popili kavu ili gledali vijesti, ali razgovori su bili kratki i oprezni. Jedne noći dok sam prao suđe, prišao mi je tiho: “Znaš… možda bismo mogli otići zajedno na groblje sutra.”
Pogledao sam ga iznenađeno i samo kimnuo glavom.
Na groblju smo stajali dugo u tišini. Otac je položio cvijeće na majčin grob i prošaptao: “Oprosti nam svima.”
Vraćajući se kući, osjećao sam da se nešto promijenilo – ne puno, ali dovoljno da povjerujem da možda ipak ima nade za nas dvojicu.
Danas sjedim za istim stolom gdje smo nekad doručkovali svi zajedno i pitam se: može li obitelj preživjeti sve izdaje i nesporazume? Možemo li ikada oprostiti sebi ono što nismo mogli oprostiti drugima?