Znam da nisam bila dobra majka: Povratak nakon godina tišine

“Adnane, molim te, samo da te pogledam…” glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu stare zgrade u Grbavici. On je stajao ispred mene, viši nego što sam ga pamtila, s pogledom koji je bio hladniji od februarskog vjetra. “Nemam majku,” izgovorio je tiho, ali odlučno, i okrenuo mi leđa. Srce mi se slomilo po stoti put.

Nisam ga vidjela deset godina. Kad sam odlazila u Njemačku, imala sam osjećaj da nemam izbora. Njegov otac, Emir, nestao je kad je Adnan imao četiri godine. Ostavio nas je bez riječi, bez novca, bez ikakve podrške. Moja majka, Rahima, preuzela je brigu o Adnanu dok sam ja čistila tuđe stanove u Minhenu, šaljući svaki euro kući. Svake noći sam plakala u maloj sobi iznad garaže, pitajući se hoće li mi sin ikada oprostiti što ga nisam mogla gledati kako raste.

Rahima mi je slala slike: Adnan sa školskom torbom, Adnan na biciklu, Adnan s osmijehom koji nije bio upućen meni. Pisala mi je kako voli matematiku i kako ga učiteljica hvali. Ja sam odgovarala kratkim porukama, uvijek obećavajući da ću doći čim skupim dovoljno novca. Ali godine su prolazile, a ja sam se bojala povratka. Bojala sam se njegovih očiju.

Kad sam napokon skupila hrabrosti i vratila se, dočekala me praznina. Rahima je bila starija, umornija. “Sanja, on ti ne zamjera što si radila za njega. Ali zamjera ti što nisi bila tu kad mu je trebao zagrljaj,” rekla mi je jedne večeri dok smo pile kafu u kuhinji.

Pokušavala sam mu prići na razne načine. Ostavila sam mu poruku ispod vrata: “Adnane, volim te. Znam da nisam bila dobra majka. Molim te, daj mi priliku da ti objasnim.” Nije odgovorio.

Jednog dana srela sam ga na tramvajskoj stanici. Stajao je s društvom, smijali su se nečemu na mobitelu. Prišla sam mu nesigurno. “Adnane…” On me pogledao kao stranca. “Šta hoćeš?” pitao je ravnodušno.

“Samo… želim da znaš da mi je žao. Znam da sam pogriješila. Znam da ti ništa ne mogu vratiti, ali…”

Prekinuo me: “Ne trebaš mi ništa objašnjavati. Imao sam nanu kad si ti otišla. Sad imam sebe.” Okrenuo se i otišao.

Navečer sam sjedila s Rahimom u kuhinji. “Možda ga trebaš pustiti,” rekla je tiho. “Možda će vrijeme učiniti svoje.” Ali kako pustiti vlastito dijete? Kako zaspati znajući da te tvoje dijete smatra strancem?

Sjećam se dana kad sam odlazila iz Sarajeva. Adnan me grlio oko struka i pitao: “Mama, kad ćeš se vratiti?” Lagala sam mu: “Brzo, sine.” Nisam znala da će to biti deset godina.

U Njemačkoj sam radila sve – čistila stanove, čuvala djecu, prala suđe u restoranu gdje su gazde bili iz Doboja. Svaki praznik provodila sam sama, gledajući slike na mobitelu i slušajući glasovne poruke koje su postajale sve rjeđe.

Jedne zime dobila sam poziv od Rahime: “Adnan ima temperaturu, pita za tebe.” Nisam mogla doći. Nisam imala ni slobodan dan ni novca za kartu. Te noći sam prvi put ozbiljno pomislila da sam izgubila sina zauvijek.

Kad sam napokon skupila dovoljno novca i hrabrosti za povratak, sve je bilo drugačije. Adnan je bio mladić s vlastitim životom, svojim bolovima i zidovima koje je podigao oko sebe.

Pokušala sam razgovarati s njegovim prijateljem Tarikom: “Molim te, reci mu da ga volim.” Tarik me pogledao sažaljivo: “Sanja, on te ne mrzi. Samo ne zna šta bi ti rekao.”

Jedne večeri Adnan se pojavio na vratima stana. Stajao je u hodniku, nervozno prebacujući težinu s noge na nogu.

“Zašto si otišla?” pitao je tiho.

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Zato što nisam znala šta drugo da radim. Tvoj otac nas je ostavio bez ičega. Nisam imala posao ovdje. Mislila sam da će ti biti bolje ako barem imaš šta jesti…”

“A šta mi vrijedi hrana kad nema majke?” pitao je kroz suze.

Nisam znala šta reći. Samo sam ga zagrlila prvi put nakon deset godina.

Ali ni taj zagrljaj nije mogao izbrisati godine samoće i tuge koje smo oboje nosili.

Danas sjedim sama u stanu i gledam kroz prozor na kišni Sarajevo. Pitam se: Da li djeca ikada mogu oprostiti roditeljima koji su ih morali napustiti zbog života? Da li ljubav može preživjeti godine šutnje?

Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste imali snage tražiti oprost ili biste pustili dijete da živi bez vas?