Život u Sjeni Tuđih Očekivanja: Kako Sam Zaboravila na Sebe
“Zašto uvijek ja? Zašto uvijek moraš sve ostaviti meni, mama?” povikala sam kroz suze, dok je kiša lupala po prozoru naše male kuhinje u Sarajevu. Mama je stajala nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, lice joj je bilo tvrdo kao kamen. “Zato što si ti starija, Lejla! Zato što ti možeš izdržati! Alma je još dijete!”
Alma je sjedila za stolom, gledala u svoj mobitel i pravila se da ne čuje ništa. Imala je tek 17 godina, ali već je znala kako izbjeći svaku odgovornost. Ja sam imala 24 i osjećala se kao da mi je 50. Sve što sam željela bilo je da završim fakultet, pronađem posao i možda jednog dana odem iz ovog stana u kojem su zidovi upijali svaku moju suzu.
Ali mama nije marila za moje snove. “Lejla, sutra moraš otići kod nane i odnijeti joj lijekove. I usput pokupi Almu iz škole, znaš da joj nije dobro zadnjih dana.”
“Mama, imam kolokvij iz psihologije! Ne mogu sve stići!”
“Uvijek imaš izgovor! Ja sam radila tri posla kad sam bila tvojih godina! Šta ti fali? Imaš krov nad glavom, knjige, sve ti je servirano!”
Nisam imala snage više raspravljati. Povukla sam se u svoju sobu, zatvorila vrata i pustila da me preplavi osjećaj nemoći. Sjećam se kako sam kao mala sanjala da ću biti psihologinja, pomagati ljudima da pronađu sebe. Ironično, nisam znala ni gdje sam ja.
Tata nas je napustio kad sam imala deset godina. Otišao je s drugom ženom u Zagreb i od tada ga nisam vidjela. Mama je postala tvrda, ogorčena, a ja sam postala njena desna ruka. Sve što nije mogla ili htjela – prebacila bi na mene. Alma je bila njena mezimica, uvijek zaštićena od svega.
Jednog dana, dok sam žurila s predavanja na autobus za Ilidžu da pokupim Almu, stigla mi je poruka od profesora: “Lejla, trebamo razgovarati o vašem radu. Molim vas dođite sutra u kabinet.” Srce mi je preskočilo – znala sam da nisam stigla napisati esej na vrijeme. Opet sam žrtvovala svoje obaveze zbog porodice.
Alma me dočekala s podignutim obrvama: “Kasniš. Zbog tebe sam propustila bus za grad.”
“Zbog mene? Alma, znaš li ti koliko toga radim za tebe?”
Samo je slegnula ramenima i nastavila tipkati po mobitelu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim trenucima kad sam stavila njihove potrebe ispred svojih: kad sam odustala od razmjene u Ljubljani jer mama nije htjela ostati sama; kad sam radila vikendom da platim Alminu ekskurziju; kad sam slagala prijateljima da ne mogu izaći jer “imam porodičnih obaveza”.
Sljedećeg jutra otišla sam kod profesora. Sjedio je za stolom i gledao me preko naočala.
“Lejla, vi ste talentirana studentica, ali stalno kasnite s radovima. Šta se dešava?”
Nisam znala šta da kažem. Osjetila sam knedlu u grlu.
“Imam… porodičnih problema.”
Profesor je klimnuo glavom. “Znam da nije lako, ali morate misliti i na sebe. Ako nastavite ovako, izgubit ćete stipendiju.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Bez stipendije ne bih mogla nastaviti studij.
Vratila sam se kući i zatekla mamu kako viče na Almu jer nije oprala suđe.
“Lejla, gdje si ti? Trebalo je da odeš po lijekove nani!”
“Mama, ne mogu više sve sama! I ja imam svoj život!”
Mama me pogledala kao da sam joj zabola nož u srce.
“Ti si sebična! Sve što radim, radim za vas! A ti mi ovako vraćaš?”
Alma je samo prošaptala: “Uvijek si bila mamina omiljena sluškinja.”
Tog trenutka nešto se slomilo u meni. Otišla sam u sobu i počela pakirati stvari. Nisam znala gdje ću ni šta ću, ali znala sam da više ne mogu ovako.
Navečer sam sjela na krevet i napisala pismo mami:
“Draga mama,
Znam da ti nije bilo lako nakon što nas je tata ostavio. Znam da si se borila za nas najbolje što si znala. Ali ja više ne mogu živjeti samo za druge. Moram pokušati pronaći sebe prije nego što potpuno nestanem. Volim vas obje, ali sada biram sebe prvi put u životu. Lejla”
Spakovala sam torbu i otišla kod prijateljice Dine na Grbavicu. Plakala sam cijelu noć.
Sutradan me zvala mama deset puta – nisam se javljala. Pisala mi je poruke pune ljutnje i tuge: “Kako si mogla?”, “Šta će reći komšije?”, “Alma plače zbog tebe!”
Dina me zagrlila: “Zaslužuješ biti sretna, Lejla. Nisi ti kriva što si uvijek bila ta koja popušta. Vrijeme je da misliš na sebe.”
Dani su prolazili sporo. Mama mi nije opraštala, Alma mi nije pisala ništa osim kratkih poruka tipa “Vratit ćeš se ti kad shvatiš koliko nam trebaš”.
Ali prvi put u životu osjećala sam mir – makar i kroz suze.
Na kraju semestra položila sam sve ispite i dobila priliku za praksu u jednoj klinici na Koševu. Počela sam graditi svoj život iz temelja.
Nekad me još zaboli kad pomislim na mamu i Almu – jesam li ih izdala? Jesam li sebična što biram sebe?
Ali onda se pogledam u ogledalo i pitam: Ako neću ja čuvati svoje snove – ko će?
Šta vi mislite – može li se vječno žrtvovati za porodicu ili jednom moramo reći dosta?