„Vraćam se kući, ali ne tebi” – Kad je Dario izgovorio te riječi, sve se srušilo
„Vraćam se kući, ali ne tebi.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam gledala Darija kako pakuje svoje stvari. Bio je petak navečer, kiša je lupkala po prozoru našeg stana u Novom Zagrebu, a ja sam stajala naslonjena na vrata spavaće sobe, držeći šalicu čaja koja se tresla u mojim rukama. Naša kćerka Lana je bila kod prijateljice na rođendanu. U tom trenutku, nisam znala hoću li plakati ili vrištati.
„Dario, molim te… barem mi reci zašto?”
Nije me ni pogledao. „Umoran sam, Ivana. Umoran od svega. Od nas. Od laži koje si sama sebi pričaš da smo sretni.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Dvadeset godina braka, zajednički kredit za stan, ljetovanja na Jadranu, zimski vikendi kod mojih roditelja u Mostaru… Sve to sad nije vrijedilo ništa.
„Jesi li našao drugu?”
Napokon me pogledao. U očima mu nije bilo ni trunke krivnje. „Nije bitno. Bitno je da ja ovako više ne mogu.”
Sjetila sam se mamine rečenice koju mi je ponavljala još dok sam bila djevojčica: „Nikad ne zaboravi ko si, ni kad ti svi okrenu leđa.” Tada mi je to zvučalo kao klišej, ali sada… Sad je to bio jedini oslonac koji sam imala.
Dario je otišao te večeri. Lana se vratila kasno i zatekla me kako sjedim na podu dnevne sobe, okružena njegovim praznim policama.
„Mama, gdje je tata?”
Nisam znala što da kažem. „Otišao je… treba mu vremena.”
Lana je samo slegnula ramenima i otišla u svoju sobu. Zatvorila je vrata i nisam je čula do jutra.
Sljedećih dana osjećala sam se kao da hodam kroz maglu. Svi su primijetili da nešto nije u redu – kolegica Marija iz škole gdje radim kao učiteljica hrvatskog jezika, susjeda Senada koja mi je donosila pitu i pokušavala izvući iz mene što se događa. Ali ja sam šutjela. Sramila sam se priznati da mi se brak raspao.
Jedne večeri, dok sam slagala Lanu za spavanje, sjela sam na rub njenog kreveta i pitala: „Lana, jesi li ljuta na mene?”
Okrenula se prema meni, oči su joj bile crvene od suza. „Ne znam, mama. Samo… zašto nam se ovo događa?”
Nisam imala odgovor. Samo sam je zagrlila i obećala sebi da ću biti jaka zbog nje.
Ali noći su bile najgore. Ležala bih budna do kasno, prevrćući po glavi svaki trenutak našeg braka. Jesam li previše radila? Jesam li ga zanemarila? Ili je jednostavno prestao voljeti?
Jednog dana nazvala me mama iz Mostara.
„Ivana, čujem da nešto nije u redu. Hoćeš li doći kući?”
„Ne mogu sad, mama. Ne želim da me svi sažalijevaju.”
„Nije sramota biti ostavljena. Sramota je izgubiti sebe zbog nekog drugog.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce.
Sljedećih tjedana Dario je dolazio samo po Lanu. Bio je hladan, distanciran, kao stranac. Jednom sam ga zamolila da razgovaramo.
„Dario, zar ti stvarno ništa više ne znači? Dvadeset godina?”
Slegnuo je ramenima. „Ljudi se mijenjaju, Ivana.”
Tada sam prvi put osjetila bijes umjesto tuge.
Počela sam više vremena provoditi s Lanom. Vikendom bismo išle na Sljeme ili u kino. Prijateljica Mirela me nagovorila da upišem jogu. Polako sam počela osjećati da dišem.
Ali grad je bio pun tračeva. U školi su šaptali iza mojih leđa – „Ivanu je muž ostavio zbog mlađe”, „Tko zna što se tu dogodilo…”
Jednog dana naišla sam na Darija i njegovu novu djevojku – Anu iz računovodstva naše škole. Mlada, uvijek nasmijana, s kosom boje meda. Pogledala me s mješavinom sažaljenja i pobjede.
Te večeri Lana me pitala: „Mama, jesi li ti sada sretna?”
Zastala sam. Nisam znala odgovoriti.
Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer bih zapisivala sve što osjećam – bijes, tugu, strahove i nade. Pisanje me spašavalo od ludila.
Jednog dana mama je došla iz Mostara bez najave.
„Dosta je bilo tuge”, rekla je odlučno dok je ulazila u kuhinju s vrećicama punim domaćih kolača i svježih jaja s pijace.
Sjele smo za stol i prvi put nakon dugo vremena smijale se do suza.
„Ivana”, rekla mi je tiho dok smo pile kavu na balkonu, „život ti nije stao. Imaš Lanu, imaš sebe. I imaš mene.”
Te noći sanjala sam Darija kako odlazi iz našeg stana noseći samo jednu torbu. Probudio me osjećaj olakšanja.
Dani su prolazili i polako sam gradila novi život. Lana i ja smo počele kuhati zajedno, gledati stare bosanske serije i smijati se glupostima koje prije nismo primjećivale.
Jednog dana Lana mi je donijela crtež – nas dvije na vrhu planine.
„Mama, vidi! Mi smo super tim!”
Zagrlila sam je i shvatila da možda nikad neću dobiti odgovore na sva pitanja koja me muče. Ali imam sebe – i nju.
Ponekad se pitam: Je li bolje ostati zbog djeteta ili otići zbog sebe? Može li žena ikada biti dovoljno jaka da ponovno vjeruje u ljubav nakon što joj srce bude slomljeno?