Volim sina, ali kćerku ne mogu podnijeti: Boomerang života u Sarajevu

“Zašto uvijek nju kriviš, mama?” glas mog sina Dine odjeknuo je kroz stan dok je zalupio vratima svoje sobe. Ostala sam stajati u hodniku, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grudima. S druge strane vrata, moja kćerka Lana je tiho plakala, ali nisam imala snage da joj priđem. Opet sam je razočarala, ali nisam znala kako drugačije.

Moje ime je Viktorija. Rođena sam i odrasla u Sarajevu, gradu gdje su porodične vrijednosti svetinja, ali gdje se često iza zatvorenih vrata vodi rat tišine i neizgovorenih riječi. Moj muž Emir i ja smo se vjenčali mladi, puni snova o velikoj porodici. Kad se rodio Dino, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. Bio je sve što sam željela – pametan, poslušan, uvijek spreman pomoći. Kad se dvije godine kasnije rodila Lana, nešto u meni se slomilo. Nisam to tada znala objasniti, ali nisam osjetila onu istu radost.

Lana je bila drugačija od Dine. Tvrdoglava, glasna, uvijek je postavljala pitanja i tražila odgovore koji su mi išli na živce. Dok je Dino donosio petice iz škole i igrao nogomet s ocem, Lana je crtala po zidovima i dovodila kući čudne prijatelje. S vremenom sam počela primjećivati kako mi smeta svaki njen pokret, svaka riječ. Emir bi me ponekad pogledao ispod oka i rekao: “Viki, pusti dijete da diše.” Ali ja nisam znala kako.

Jednog dana, Lana je došla kući s obojenom kosom i probušenim nosom. “Mama, to sam ja!” rekla je ponosno. Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Sram te bilo! Šta će reći komšije? Kako te nije stid?” vikala sam na nju dok je Dino pokušavao stati između nas. “Pusti je, mama! To je samo kosa!” Ali meni to nije bilo samo kosa – bio je to znak da gubim kontrolu nad vlastitim djetetom.

Godine su prolazile, a jaz između mene i Lane postajao je sve veći. Dino je upisao fakultet u Zagrebu i svaki njegov uspjeh slavila sam kao vlastiti. Lana je jedva završila srednju školu i počela raditi u kafiću na Baščaršiji. “Zašto ne možeš biti kao tvoj brat?” često sam joj govorila, ne shvatajući koliko je te riječi bole.

Jedne večeri, Emir me zatekao kako gledam Laninu sliku iz djetinjstva. “Znaš li da si joj slomila srce?” pitao me tiho. “Ona te još uvijek traži u svemu što radi.” Nisam imala odgovor. Samo sam slegnula ramenima i nastavila gledati kroz prozor na kišu koja je padala po sarajevskim krovovima.

Sve se promijenilo prošle zime. Dino se vratio iz Zagreba s djevojkom Anjom – lijepa, obrazovana, iz dobre porodice. Svi su pričali kako će uskoro biti svadba. Lana je došla na večeru, sjela tiho za kraj stola i gledala u tanjir. “Mama, mogu li ja nešto reći?” upitala je nesigurno. Prevrnula sam očima. “Reci brzo, nemam cijeli dan.”

“Zaljubljena sam… u djevojku,” prošaptala je. U tom trenutku kao da mi se svijet srušio. Emir je spustio viljušku, Dino me pogledao molećivo. “Mama, molim te…”

“Ne dolazi u obzir! Kakva djevojka? Šta će reći ljudi? Zar nisi već dovoljno problema napravila ovoj porodici?” vikala sam iz sveg glasa. Lana je ustala od stola, suznih očiju: “Zar me nikad nećeš voljeti onako kako voliš Dinu?”

Te noći nisam spavala. Emir mi je okrenuo leđa u krevetu, a Dino mi nije odgovarao na poruke. Ujutro sam pronašla Laninu poruku na stolu: “Mama, odlazim kod prijateljice dok se ne smirim. Volim te, ali više ne mogu ovako.”

Dani su prolazili u tišini. Dino se vratio u Zagreb, Emir je sve više vremena provodio vani. Ja sam ostajala sama sa svojim mislima i pitanjima koja su me progonila: Gdje sam pogriješila? Zašto ne mogu voljeti vlastitu kćerku?

Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to Lanina prijateljica Amra: “Viktorija, Lana je završila u bolnici… predoziranje.” Osjetila sam kako mi noge klecaju dok sam trčala niz stepenice zgrade.

U bolnici sam prvi put nakon dugo vremena vidjela Lanu kako spava – blijeda, krhka, ali još uvijek moja kćerka. Sjela sam pored njenog kreveta i uhvatila je za ruku. “Lana… oprosti mi… molim te…”

Kad se probudila, pogledala me kroz suze: “Mama, ja samo želim da me voliš onakvu kakva jesam.”

Nisam znala šta reći osim: “Volim te… oprosti što sam bila slijepa.”

Danas pokušavam popraviti ono što sam godinama rušila. Nije lako – povjerenje se teško vraća kad jednom pukne. Ali svaki dan učim iznova biti majka svojoj kćerki.

Ponekad se pitam: Da li bismo svi bili sretniji da sam ranije otvorila srce? Koliko roditeljska ljubav može biti slijepa kad ne prihvatimo vlastitu djecu onakvu kakva jesu?