Vikend kod bake: Kad je Ivano molio da ga vratimo kući

“Ne ostavljaj me ovdje, mama!” Ivano je jecao dok sam mu pokušavala objasniti da će mu kod bake biti lijepo. Njegove male ruke stisnule su me oko struka kao da me nikada više neće pustiti. U hodniku bakine stare zgrade u sarajevskom naselju Grbavica, miris svježe pečenih kiflica miješao se s njegovim suzama. “Sine, samo je vikend. Vratit ćemo se po tebe u nedjelju popodne, obećavam,” šaptala sam mu na uho, pokušavajući sakriti vlastitu nesigurnost.

Moja mama, baka Mara, stajala je na vratima s osmijehom koji je pokušavao prikriti zabrinutost. “Ma pusti ga, Ajla, naviknut će se. I ti si plakala kad sam te prvi put ostavila kod svoje majke. Djeca to brzo zaborave.” Ali Ivano nije prestajao plakati. Njegov stariji brat, Tarik, već je sjedio za stolom i slagao puzzle, potpuno ravnodušan na cijelu scenu.

Vratila sam se kući s mužem Edinom, ali Ivano mi nije izlazio iz glave. Cijelu noć sam se prevrtala po krevetu, slušajući tišinu stana koja je odjednom postala preglasna. Edin je pokušavao biti racionalan: “Ajla, mora naučiti biti samostalniji. Ne možemo ga stalno držati pod staklenim zvonom.” Ali meni je srce pucalo svaki put kad bih se sjetila njegovih uplakanih očiju.

Subota ujutro donijela je poruku od mame: “Ivano ne želi jesti. Samo sjedi i gleda kroz prozor.” Osjetila sam krivnju kako mi steže grlo. Sjetila sam se svog djetinjstva, kako sam i ja znala osjećati tu prazninu kad bih bila daleko od roditelja. Ali tada su odrasli uvijek govorili: “Nije to ništa, proći će.”

Popodne sam nazvala mamu. Čula sam Ivana kako šapće: “Mama, možeš li doći po mene?” Glas mu je bio tih, slomljen. “Sine, ne mogu sada doći, ali sutra ćemo biti zajedno. Baka će ti napraviti palačinke, hoćeš li?” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči dok sam ga pokušavala utješiti.

Nedjelja je došla sporo kao nikada prije. Kad smo stigli po djecu, Ivano mi je potrčao u zagrljaj i nije me puštao. Baka Mara je slegnula ramenima: “Nikad nisam vidjela dijete koje se ovako teško odvaja. Tarik je bio super, ali ovaj mali…”

Na povratku kući Ivano je šutio. Tek kad smo stigli u njegovu sobu i kad sam ga pokrila za spavanje, tiho je rekao: “Mama, zašto si me ostavila? Mislio sam da me više ne voliš.” Te riječi su me pogodile kao nož. Sjela sam kraj njega i počela plakati zajedno s njim.

Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam učinila i što nisam učinila kao majka. Jesmo li Edin i ja previše zahtjevni? Jesmo li zaboravili koliko su dječje emocije stvarne i snažne? Sjetila sam se svih onih puta kad su mi odrasli govorili da ne dramatiziram, da su dječje suze prolazne.

Sljedećih dana Ivano je bio povučeniji nego inače. Nije htio ići ni kod prijatelja ni na rođendane. Počeo je noću dolaziti u naš krevet i grliti me kao da će me izgubiti. Edin je bio frustriran: “Ajla, pa ne možemo ga ovako razmaziti! Mora naučiti biti sam!” Ali ja više nisam mogla ignorirati Ivanove osjećaje.

Jedne večeri sjeli smo svi zajedno za stol. “Ivano, možeš li nam reći zašto ti je bilo tako teško kod bake?” pitala sam nježno. Pogledao me velikim smeđim očima: “Bojim se da ćete otići i nećete se vratiti.”

Tarik je odmahnuo rukom: “Ma šta ti je, pa mama i tata uvijek dođu!” Ali Ivano je samo slegnuo ramenima.

Te večeri razgovarala sam s mamom telefonom. “Možda smo mi odrasli previše grubi prema djeci,” rekla sam joj kroz suze. “Možda trebamo više slušati nego suditi.” Mama je šutjela neko vrijeme pa tiho rekla: “Možda si u pravu, Ajla. I ja sam tebe često tjerala da budeš hrabra kad si samo trebala zagrljaj.”

Od tada smo promijenili pristup. Više nismo forsirali odvajanja ni kod bake ni drugdje. Počeli smo razgovarati s Ivanom o njegovim strahovima i osjećajima. Polako se vraćao sebi, ali još uvijek ponekad traži da spava kraj mene.

Danas znam da dječje suze nisu slabost ni razmaženost – to su pravi osjećaji koje moramo poštovati. Pitam se koliko nas odraslih još uvijek nosi rane iz djetinjstva jer nas nitko nije slušao kad nam je bilo najteže?

Jeste li vi ikada osjetili tu dječju tugu zbog odvajanja? Kako ste vi ili vaša djeca to preživjeli?