U hodniku, s dvoje djece: Noć koja je promijenila sve

„Mama, hoće li tata doći po nas?“ Lejlin glas drhtao je dok je stezala moju ruku. Emir je šutio, stisnut uz mene, pogled prikovan za prljavi pod hodnika. Sat je otkucavao ponoć, a ja sam osjećala kako mi srce lupa toliko snažno da sam se bojala da će ga čuti cijela zgrada.

Nisam znala što da odgovorim. Nisam znala ni gdje ćemo spavati te noći, ni hoće li nas netko primiti, ni hoću li imati snage izdržati još jedan dan. Samo sam znala da se više ne mogu vratiti. Da više ne mogu gledati kako Lejla i Emir drhte svaki put kad čuju tatine korake na stepenicama.

Sve je počelo polako, gotovo neprimjetno. Prvo su bile riječi – grube, hladne, oštre kao nož. „Nisi ti za ništa, Ajla“, govorio bi Jasmin dok bi lupao vratima. „Da nije djece, odavno bih te izbacio.“

Ali zbog djece sam ostajala. Zbog njih sam šutjela kad bi me pogurao uza zid ili kad bi tanjur proletio pored moje glave. Zbog njih sam trpjela šamare i uvrede, vjerujući da će jednom biti bolje. Da će Jasmin shvatiti koliko nas povređuje.

Ali nije. Svaka godina bila je gora od prethodne. Lejla je počela mokriti u krevet, Emir je prestao pričati u školi. Moja majka, Senada, govorila mi je: „Ajla, brak je težak. Svi mi trpimo nešto. Ne možeš djecu bez oca.“

A ja? Ja sam svaku noć plakala u jastuk i molila Boga da mi da snage. Da izdržim još malo. Da ne poludim.

Te večeri, kad je Jasmin prvi put podigao ruku na Lejlu, nešto se u meni slomilo. Pogledala sam u njene uplakane oči i znala – ovo više nije samo moj život. Ovo je njihova budućnost.

Spakirala sam dvije torbe, uzela djecu za ruke i izašla iz stana. Hodnik je bio hladan, susjedi su provirivali kroz špijunke, ali nitko nije otvorio vrata. Nitko nije pitao treba li nam pomoć.

Nazvala sam prijateljicu Mirelu. „Mirela, molim te… Ne pitaj ništa, samo… možemo li prespavati kod tebe?“

S druge strane tišina. „Ajla… znaš da imam muža i troje djece… Ne znam kako bi on reagirao… Možda bolje da odeš kod svoje majke?“

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Majka? Ona koja mi je uvijek govorila da šutim? Koja je Jasminu nosila pite i govorila mu da bude strpljiv sa mnom?

Pokušala sam kod sestre Amre. „Ajla, znaš kakav je moj muž… Ne želim probleme u kući. Možda da odeš u centar za socijalni rad?“

Djeca su drhtala od hladnoće i straha. Ja sam drhtala od nemoći i srama.

Napokon sam skupila hrabrost i otišla do policije. Policajac na porti me pogledao preko naočala: „Gospođo, imate li prijavu? Dokaz? Znate li koliko žena ovo pokušava izmanipulirati?“

„Molim vas“, prošaptala sam, „samo želim zaštititi djecu.“

Satima smo sjedili na tvrdim stolicama dok su ispitivali mene, pa djecu. Lejla je plakala, Emir nije progovorio ni riječ. Na kraju su nas poslali u prihvatilište.

Tamo su nas dočekale druge žene – svaka sa svojom pričom, svojim ožiljcima. Neke su plakale cijelu noć, druge su šutjele i gledale u prazno. Djeca su spavala uz mene, stisnuta kao pilići pod krilom.

Sutradan me nazvala majka: „Ajla, šta si to napravila? Sramotiš porodicu! Šta će ljudi reći? Kako ću ja izaći na pijacu?“

Nisam imala snage objašnjavati joj da više ne mogu šutjeti. Da više ne mogu gledati kako joj unuci pate zbog tuđe ruke.

Dani su prolazili sporo. Socijalna radnica mi je rekla: „Znate li koliko žena se vrati mužu? Nema posla za vas, nema stana… Razmislite još jednom.“

Ali ja nisam mogla nazad. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Lejlin uplakani pogled i Emirovu šutnju.

Jedne večeri, dok smo sjedili na krevetu u prihvatilištu, Lejla me pitala: „Mama, jesmo li sad sigurni?“

Pogladila sam joj kosu i slagala: „Jesmo, ljubavi.“

Ali istina je bila da nisam znala što nas čeka sutra.

Ponekad sanjam Jasmina kako stoji pred vratima prihvatilišta i viče: „Vratite mi djecu! Ajla, uništila si mi život!“ Ponekad sanjam majku kako okreće glavu kad me vidi na ulici.

Ali najgore od svega je tišina ljudi oko mene – susjeda koji zatvaraju vrata kad prolazim hodnikom; prijateljica koje više ne zovu; rodbine koja šapuće iza leđa.

Pitam se: koliko nas još mora proći kroz ovo da bi društvo otvorilo oči? Koliko još djece mora plakati noću zbog tuđeg bijesa?

Možda nisam junakinja iz filma. Možda sam samo jedna od mnogih žena koje su odlučile reći dosta.

Ali pitam vas – biste li vi otvorili vrata ženi koja bježi s dvoje djece? Ili biste okrenuli glavu kao što su svi okrenuli meni?