Tri puta majka u jednoj godini: Moja borba, moja snaga

“Opet si trudna? Zar nisi tek rodila?” glas moje svekrve, Vesne, odjekivao je kroz stan dok sam stajala u kuhinji, držeći šalicu hladne kave. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što da joj odgovorim. Nije ni čekala moj odgovor, samo je odmahivala glavom i mrmljala nešto sebi u bradu.

Nikada nisam zamišljala da ću u jednoj godini postati majka troje djece. Nisu trojke, nisu ni blizanci. Prvo sam rodila Leu u siječnju, a onda, dok sam još uvijek nosila pelene u torbi i učila dojiti, saznala sam da sam ponovno trudna. I onda opet. Svi su me gledali kao čudo prirode ili kao ženu koja ne zna što radi sa svojim životom. “Zar ne znaš za kontracepciju?” pitala me prijateljica Sanja na kavi, ali u njenim očima nije bilo suosjećanja, samo znatiželja i malo prezira.

Moj muž, Adnan, bio je tih. Previše tih. U početku je bio sretan zbog Lee, ali nakon što sam mu rekla za drugu trudnoću, samo je sjeo na rub kreveta i gledao u pod. “Kako ćemo ovo izdržati?” pitao je tiho. Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila i plakala.

Moja mama, Jasna, bila je jedina koja me nije osuđivala. Dolazila bi svako jutro s toplim burekom i pričala mi kako je ona preživjela rat s dvoje male djece i kako će sve biti dobro. “Samo ti budi hrabra, kćeri. Djeca su blagoslov, a ljudi će uvijek pričati,” govorila bi dok mi je brisala suze s obraza.

Ali ljudi nisu samo pričali – oni su sudili. U trgovini bi me žene gledale ispod oka dok bih s kolicima i dvoje djece pokušavala kupiti pelene i mlijeko. Jednom mi je prodavačica šapnula: “Jesi li ti normalna? Tri bebe u godinu dana?” Nisam joj ništa rekla. Samo sam progutala knedlu i izašla van.

Najgore su bile noći. Kad bi svi zaspali, ja bih sjedila na podu kupaonice i plakala. Strah me gušio – hoću li moći voljeti svako dijete jednako? Hoću li imati snage za sve njih? Hoće li Adnan ostati uz mene ili će otići kao što je njegov otac otišao od njegove majke kad mu je bilo najteže?

Kada se rodio drugi sin, Tarik, Adnan je bio odsutan. Fizički prisutan, ali duhom daleko. Počeo je ostajati duže na poslu, vraćao se kasno i mirisao na cigarete i pivo. Jedne večeri sam ga pitala: “Adnane, jesi li još uvijek ovdje? Jesi li još uvijek moj suprug?” Pogledao me umorno: “Ne znam više tko sam ni gdje pripadam. Sve se promijenilo.”

Tada sam shvatila da sam sama. Sama protiv svijeta koji me osuđuje, sama protiv vlastitih strahova i sama protiv tišine u našem stanu.

Treća trudnoća bila je najteža. Tijelo mi je bilo iscrpljeno, duša još više. Liječnica mi je rekla: “Morate misliti na sebe. Ovo nije šala.” Ali nisam mogla zamisliti da odustanem od tog malog života koji raste u meni. Iako su svi govorili da sam luda, odlučila sam roditi.

Rodila sam Amru u prosincu, na hladan dan kad su snijeg i vjetar šibali prozore bolnice. Nitko nije bio uz mene osim moje mame. Adnan nije došao – poslao je poruku: “Ne mogu danas.” Nisam plakala tada. Samo sam gledala Amru kako spava na mom prsima i osjećala neku čudnu snagu kako raste u meni.

Nakon povratka kući sve se promijenilo. Vesna više nije dolazila – rekla je da ne može gledati “tu sramotu”. Sanja se prestala javljati. Adnan je bio tu fizički, ali duhom još dalje nego prije. Djeca su plakala na smjenu, a ja sam danima bila u pidžami, s masnom kosom i podočnjacima do brade.

Jedne noći, dok sam ljuljala Amru i gledala Leu kako spava na kauču pokraj Tarika, shvatila sam da više ne mogu ovako. Uzela sam mobitel i nazvala mamu: “Mama, bojim se da ću puknuti.” Došla je odmah, zagrlila me i rekla: “Nisi ti slaba. Samo si umorna. I to je ljudski.” Tada sam prvi put sebi oprostila što nisam savršena.

Počela sam pisati dnevnik – svaku večer bih zapisivala svoje strahove, tuge i male pobjede: kad bi Lea prvi put rekla “mama”, kad bi Tarik zaspao bez plakanja ili kad bi Amra uhvatila moj prst svojim sitnim ručicama.

Adnan se polako vraćao sebi – počeo je pomagati oko djece, donosio bi cvijeće bez razloga i jednom mi je rekao: “Oprosti što nisam bio tu kad si me trebala najviše.” Nisam mu odmah oprostila, ali znala sam da ni njemu nije lako.

Društvo me još uvijek gleda ispod oka – na igralištu šapuću o meni kao o “onoj što ne zna stati”, ali više me ne boli toliko. Moja djeca su moja snaga i moj ponos.

Ponekad se pitam: Da li bi itko od vas imao hrabrosti biti tri puta majka u jednoj godini? Da li biste vi oprostili sebi svoje slabosti ili biste dopustili društvu da vas slomi?