Tišina iza zatvorenih vrata: Priča jedne majke

“Lejla, nemoj zaboraviti kišobran!” viknula sam kroz poluotvorena vrata dok je žurno oblačila kaput. Nije odgovorila. Samo je kratko pogledala prema meni, onim pogledom koji više govori o umoru nego o brizi. Vrata su se zatvorila za njom, a ja sam ostala sama sa zvukom kiše i vlastitim mislima.

Imam sedamdeset godina. Prije dvadeset i pet godina, kada je Lejla bila mala, nisam mogla ni zamisliti da ću jednog dana sjediti sama u stanu u Sarajevu, osjećajući se kao da sam višak u vlastitom životu. Tada sam bila stub naše male porodice – muž je rano umro, a Lejla i ja smo bile nerazdvojne. Sjećam se kako smo zajedno pravile pitu, kako je učila prva slova na mom krilu. Sada, kad joj kažem da mi je teško ili da mi treba pomoć, često samo slegne ramenima: “Mama, znaš da imam posla. Ne mogu sad.”

Njen muž, Adnan, uvijek je bio ljubazan prema meni, ali nikad nisam osjećala da me doživljava kao dio njihove porodice. Njih dvoje imaju svoje rituale, svoje šale, svoj svijet u kojem ja više nisam dobrodošla. Prije nekoliko godina preselila sam kod njih jer mi je zdravlje oslabilo. U početku sam mislila da će to biti privremeno – dok se ne oporavim od operacije kuka – ali vrijeme je prolazilo, a ja sam ostala.

“Mama, moraš razumjeti da imamo svoj život,” rekla mi je Lejla jedne večeri dok smo sjedile za stolom. “Adnan i ja želimo malo mira. Ne možeš stalno biti s nama u dnevnoj sobi.”

Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam željela biti teret. Pokušavala sam pomoći – kuhala sam ručak, čistila stan, čak sam pokušala naučiti koristiti internet da ne bih stalno tražila njenu pomoć. Ali uvijek bi se našlo nešto što radim pogrešno: “Mama, nemoj stavljati deterdžent u tu ladicu! Mama, ne koristi tu krpu za stol!”

Ponekad bih čula kako razgovaraju u spavaćoj sobi. “Ne znam šta da radim s njom,” šaptala bi Lejla. “Osjećam se krivom kad je ostavim samu, ali ne mogu više ovako.” Adnan bi uzdahnuo: “Možda bi bilo bolje da nađeš dom za starije.”

Ta rečenica me proganja već mjesecima. Dom za starije? Zar sam stvarno došla do toga? Sjećam se svoje majke – nikad je ne bih ostavila samu. Ali vremena su drugačija, kažu svi oko mene.

Jednog popodneva, dok su Lejla i Adnan bili na poslu, pokušala sam nazvati svoju sestru Milku u Mostaru. “Draga moja,” rekla mi je tiho, “znam kako ti je. I ja sam sama otkako su djeca otišla u Njemačku. Ali moraš naći nešto što te ispunjava. Ne možeš samo čekati da ti drugi pruže sreću.”

Ali kako? Kako pronaći smisao kad si navikla biti potrebna drugima? Kad ti je cijeli identitet bio vezan za to da budeš majka?

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do obližnjeg centra za penzionere. Sjedila sam na klupi ispred ulaza, gledala žene koje igraju šah i muškarce koji raspravljaju o politici. Osjećala sam se kao uljez. Ali onda mi je prišla gospođa Nada: “Jesi li nova ovdje? Dođi, igramo tombolu svake srijede!”

Počela sam dolaziti redovno. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da pripadam negdje. Pričali smo o svemu – o djeci koja nas zaboravljaju, o starim vremenima, o tome kako nas boli kičma kad pada kiša.

Jedne večeri vratila sam se kući kasnije nego inače. Lejla me dočekala na vratima: “Gdje si bila? Brinula sam se!”

Pogledala sam je ravno u oči: “Bila sam s prijateljicama iz centra. I znaš šta? Lijepo mi je bilo.”

Nije ništa rekla, samo je slegnula ramenima i otišla u svoju sobu.

Ali nešto se promijenilo u meni te večeri. Shvatila sam da ne moram biti samo majka da bih imala vrijednost. Imam pravo na svoj život, na svoje prijatelje i na svoje male radosti.

Ipak, još uvijek me boli kad vidim kako me Lejla gleda – kao da sam joj teret koji ne zna gdje pripada.

Ponekad sjedim sama u svojoj sobi i pitam se: Jesam li pogriješila što sam joj toliko dala? Jesam li trebala ranije misliti na sebe? Može li se ljubav između majke i kćeri izgubiti u svakodnevnim brigama?

Šta vi mislite – ima li nade da pronađem mir sa sobom i s njom? Je li moguće ponovo izgraditi mostove kad su jednom srušeni?