Suze na ekranu: Kad te vlastito dijete zaboravi
“Mama, možeš li mi prebaciti još 200 eura? Treba mi za stanarinu, kasnim već mjesec dana.” Glas moje kćeri, Lejle, zvuči umorno, ali nema ni trunke nježnosti. Samo zahtjev, kao da sam službenica na šalteru, a ne žena koja ju je nosila devet mjeseci pod srcem.
Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor u maglovito sarajevsko jutro. Ruke mi drhte dok tipkam poruku mužu: “Opet Lejla traži novac. Šta ćemo?” On odgovara kratko: “Daj joj. Nema smisla raspravljati.”
Nekad sam se radovala svakom njenom pozivu. Sjećam se dana kad je prvi put otišla na fakultet u Zagreb. Plakala sam cijelu noć, a ona me tješila: “Mama, zvat ću te svaki dan!” Prvih mjeseci je i zvala. Pričala mi je o profesorima, o novim prijateljima, o tramvajima koji uvijek kasne. A onda su pozivi postali rjeđi. I sve su češće počinjali riječima: “Mama, možeš li…”
Ponekad se pitam gdje smo pogriješili. Jesmo li joj dali previše? Jesmo li je razmazili? Ili je ovo jednostavno vrijeme u kojem djeca ne znaju cijeniti trud roditelja?
Moj muž, Dario, šuti o tome. Znam da ga boli isto kao i mene, ali on to ne pokazuje. Samo se povuče u radionicu i satima popravlja stare satove. Ja ostanem sama s mislima i praznim tanjurom na stolu.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, zazvonio je mobitel. Lejla opet. Srce mi je poskočilo – možda ovaj put želi samo pričati? Javljam se s nadom u glasu: “Halo, dušo?”
“Mama, možeš li mi poslati novac za kartu do Splita? Idem s prijateljima na vikend.”
Osjetila sam kako mi se nešto lomi u grudima. “Lejla, znaš li ti koliko nam je teško skupiti svaki mjesec za tvoju stanarinu i hranu? Tata radi prekovremeno, ja čistim stubišta po zgradi… Zar ti nije neugodno stalno tražiti?”
S druge strane tišina. Onda hladan glas: “Ako ne možeš, reci odmah. Ne moram ja s vama razgovarati ako ćete me samo napadati.”
Prekinula je vezu prije nego što sam stigla išta reći.
Te noći nisam spavala. Dario je došao kasno iz radionice i našao me kako plačem u mraku.
“Opet Lejla?” pitao je tiho.
“Ne znam više šta da radim. Bojim se da ćemo je izgubiti zauvijek ako prestanemo pomagati, ali ovako… osjećam se kao da više nisam njena majka. Samo bankomat.”
Dario me zagrlio, ali ni on nije imao odgovore.
Prošli su mjeseci. Lejla se javljala samo kad joj treba novac. Nije pitala za zdravlje, nije pitala kako smo. Kad sam joj jednom rekla da sam bila u bolnici zbog visokog pritiska, samo je promrmljala: “Aha… možeš li mi onda prebaciti pare kad izađeš?”
Prijateljice su mi govorile: “Pusti je, neka nauči sama!” Ali kako pustiti dijete koje si godinama štitio od svega lošeg?
Jednog dana stigla mi je poruka od njene cimerice iz Zagreba: “Gospođo Sanja, Lejla već danima ne izlazi iz sobe. Ne jede, ne priča ni s kim. Možete li doći?”
Odmah sam sjela na autobus za Zagreb. Srce mi je tuklo kao ludo cijelim putem. Kad sam stigla u njen stan, zatekla sam je blijedu i iscrpljenu, okruženu praznim limenkama energetskih pića i knjigama koje nije ni otvorila.
“Lejla! Šta ti je? Zašto mi nisi rekla da ti nije dobro?”
Pogledala me kroz suze: “Mama… Ne znam više šta radim ovdje. Sve mi je preteško. Svi očekuju nešto od mene – profesori, prijatelji… Vi očekujete da budem najbolja… Ja samo želim nestati na neko vrijeme.”
Tada sam shvatila da iza svih tih zahtjeva za novcem stoji nešto mnogo dublje – njena nemoć i strah od neuspjeha.
Zagrlila sam je kao kad je bila mala djevojčica koja se boji mraka.
“Lejla, nisi sama. Ali moraš nam reći kad ti treba pomoć – ne samo novac, nego i razgovor, zagrljaj… Sve što imamo tvoje je, ali moraš naučiti tražiti ljubav, a ne samo materijalne stvari.”
Plakale smo obje dugo te noći.
Vratile smo se kući zajedno na nekoliko dana. Dario ju je dočekao raširenih ruku i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam osmijeh na njegovom licu.
Nije bilo lako promijeniti navike. Lejla se trudila češće zvati i pričati o svakodnevnim stvarima – o ispitu koji je pala pa opet položila, o novoj simpatiji iz knjižnice… Mi smo joj slali manje novca, ali više poruka podrške.
Ipak, strah me ne napušta: hoće li opet nestati čim joj bude bolje? Hoće li nas opet zaboraviti kad joj više ne budemo potrebni?
Ponekad se pitam – jesmo li mi krivi što smo joj sve dali na dlanu? Ili je ovo jednostavno sudbina današnjih roditelja?
Šta vi mislite – gdje završava roditeljska ljubav, a počinje iskorištavanje? Kako pronaći ravnotežu između pomoći i odgajanja odgovornosti?