„Šuti, Lejla, sad odrasli pričaju!” – Priča jedne bosanske porodice u sjeni tišine

„Šuti, Lejla, sad odrasli pričaju!”

Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila na rubu stare sofe u dnevnoj sobi, stežući rub rukava džempera. Otac je sjedio za stolom, gledao kroz prozor prema kišom natopljenom dvorištu, a majka je nervozno premještala šolje za kafu. Miris svježe skuhane kafe i duhana miješao se sa zrakom napetosti. Brat Emir je već bio na vratima, spreman da pobjegne čim se povisi ton.

„Lejla, idi u svoju sobu. Ovo nije za tvoje uši”, rekla je majka, ali nisam se pomjerila. Srce mi je tuklo kao ludo. Znala sam da će opet biti svađe zbog novca, zbog Emira, zbog mene – zbog svega što nismo smjeli izgovoriti naglas.

Otac je podigao glas: „Ne možeš ti, Sabina, stalno štititi djecu! Neka znaju kako je kad nemaš! Neka znaju šta znači boriti se!”

Majka je šutjela, ali su joj oči bile pune suza. Pogledala me, kao da moli da odem. Nisam mogla. Nisam htjela više biti nevidljiva.

Od djetinjstva sam bila ona koja pokušava spojiti našu porodicu. Kad bi Emir zalupio vratima i nestao na satima, ja bih ga tražila po mahali. Kad bi otac došao pijan i vikao, ja bih šaptala majci da će sve biti dobro. Kad bi majka plakala u kuhinji, ja bih joj pravila čaj i pričala viceve koje sam čula u školi. Ali nikada me nisu zaista slušali. Bila sam tu – tihi svjedok svega – ali moj glas nije imao težinu.

Sjećam se zime kad sam imala četrnaest godina. Otac je izgubio posao u fabrici, a majka je čistila po kućama da nas prehrani. Emir je počeo izbjegavati školu i družiti se s pogrešnim ljudima. Jedne noći sam ga čekala do ponoći na prozoru. Kad se vratio, lice mu je bilo krvavo.

„Šta ti je bilo?” pitala sam ga tiho.

„Ne pitaj”, promrmljao je i prošao pored mene.

Nisam rekla ništa roditeljima. Znala sam da će to biti još jedna svađa. Naučila sam da šutim – da gutam riječi i strahove – jer su odrasli uvijek imali važnije probleme od mojih.

Godine su prolazile, a ja sam postajala sve tiša. U školi sam bila odlična učenica, ali kod kuće to nikome nije bilo važno. Majka bi samo klimnula glavom kad bih donijela peticu iz matematike. Otac bi rekao: „To ti ništa ne vrijedi ako ne znaš život.”

Jednog dana, kad sam imala sedamnaest, Emir je nestao na nekoliko dana. Policija je došla na vrata. Majka se srušila na pod od šoka. Otac je vikao na mene: „Ti si joj najbliža! Zašto nisi znala gdje je?!”

Tad sam prvi put povikala: „A gdje ste vi bili?! Gdje ste bili kad nam je svima trebalo malo pažnje?!”

Tišina koja je uslijedila bila je gora od bilo kakve galame. Otac me gledao kao da me prvi put vidi. Majka je plakala bez glasa.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prešutjela – o svim riječima koje su mi ostale u grlu jer sam vjerovala da nemam pravo govoriti. Sjetila sam se kako su mi u djetinjstvu uvijek govorili: „Šuti, Lejla, sad odrasli pričaju.” Kao da moje misli nisu vrijedile ničega.

Kada se Emir vratio, bio je slomljen. Sjeli smo na klupu ispred zgrade.

„Lejla, izvini što te uvlačim u svoje probleme”, rekao je tiho.

„Nisi ti kriv”, odgovorila sam. „Svi smo mi ovdje naučili šutjeti.”

Pogledao me s tugom i prvi put smo pričali satima – o svemu što nas boli, o strahu od oca, o majčinoj tišini, o tome kako smo oboje željeli pobjeći iz tog stana punog neizgovorenih riječi.

Nakon toga sam odlučila promijeniti nešto. Počela sam pisati dnevnik – sve što nisam mogla reći naglas zapisivala sam na papir. Prijavila sam se za stipendiju na fakultetu u Zagrebu i dobila je. Kad sam to rekla roditeljima, otac je samo odmahnuo rukom: „Šta ćeš ti tamo? Ko će paziti na majku?”

Majka me zagrlila prvi put nakon dugo vremena i šapnula: „Idi, Lejla. Zaslužila si.”

Odlazak iz Sarajeva bio je najteža stvar koju sam ikad napravila. U vlaku sam plakala cijelim putem do Zagreba. Ali tamo sam prvi put osjetila slobodu – slobodu da govorim, da budem ono što jesam.

Danas, kad se vratim kući za praznike, otac je stariji i tiši. Majka mi donosi kafu u krevet i pita me za savjet oko Emira koji još uvijek luta između posla i besmisla.

Nekad se pitam jesam li mogla više učiniti za njih ili za sebe ranije. Jesam li trebala ranije progovoriti? Ili smo svi mi žrtve tog balkanskog ponosa i šutnje?

Možda nismo naučili slušati jedni druge jer smo svi previše navikli na tišinu.

Ponekad se uhvatim kako pitam samu sebe: Koliko nas još živi u sjeni tih riječi – „Šuti, sad odrasli pričaju”? Kada ćemo napokon svi progovoriti?