Što Sad? Moj Sin Je Izabrao Najgoru Moguću Opciju: Prvi Susret S Pijanim Budućim Tastom
“Jesi li ti ona što stalno šalje pakete u dom za nezbrinutu djecu? E, svaka čast, ali znaš, život ti je kurva!” izderao se na mene čovjek kojeg sam prvi put vidjela u životu – budući tast mog sina, Amar. Miris rakije šamarao me jače nego njegove riječi. Moj sin Ivan stajao je pored mene, pogleda zabijenog u pod, dok je njegova djevojka Lejla pokušavala izvući oca iz neugodne situacije. “Tata, molim te, pusti sad to,” šapnula je kroz zube, ali Amar se nije dao. “Ma šta pusti? Neka žena zna gdje dolazi! Kod nas se ne glumi svetica!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Cijeli život sam Ivana učila da poštuje druge, da bira dobro društvo, da ne okreće glavu od tuđe nesreće. Zajedno smo išli u domove za nezbrinutu djecu, nosili poklone, razgovarali s djecom koja nemaju nikoga. Uvijek sam bila ponosna na njega – na njegovu empatiju, na to što nikad nije bio poput onih mladića koji misle samo na sebe. Ali sada, gledajući ga kako šuti pred čovjekom koji već u podne ne zna za sebe od alkohola, pitala sam se gdje sam pogriješila.
Lejla je povukla oca prema kuhinji. “Mama će uskoro doći s posla,” rekla nam je tiho, kao da pokušava ispraviti prvi dojam. Ivan mi je šapnuo: “Molim te, nemoj sad ništa… Znam da nije idealno, ali Lejla nije kao on.”
Sjeli smo za stol prepun masnih pita i hladnih salata. Amar je nastavio sipati rakiju sebi i meni, iako sam odbijala. “Kod nas se ne odbija piće,” rekao je prijeteći. “To je uvreda.”
“Gospodine Amare, ja ne pijem,” rekla sam mirno. “Nije stvar uvrede, nego zdravlja.”
On se nasmijao: “Zdravlje? Ma zdravlje ti je ono što ti Bog da! A kad ti uzme – uzme!”
Ivan me pogledao očima punim molbe. Znam da ga boli što ga stavljam u ovakvu situaciju, ali nisam mogla šutjeti. “Ivane,” rekla sam tiho, “jesi li siguran da želiš ovo?”
Lejla je sjela do njega i uhvatila ga za ruku. “Moja mama nije takva,” rekla je brzo. “Tata… on ima problema otkad mu je brat poginuo u ratu. Nije uvijek bio ovakav.”
Pogledala sam Lejlu i prvi put osjetila nešto drugo osim ljutnje – tugu. Vidjela sam djevojku koja se srami vlastite porodice, koja pokušava spasiti ono što se spasiti može.
Amar je počeo pričati ratne priče – kako su ga izdali prijatelji, kako su svi lopovi i prevaranti. Svaka rečenica bila je natopljena gorčinom i alkoholom. Ivan je šutio, a ja sam osjećala kako mi raste knedla u grlu.
Kad se Lejlina majka Jasmina vratila s posla, atmosfera se malo popravila. Jasmina je bila tiha žena s umornim očima. “Oprostite zbog Amara,” šapnula mi je dok smo slagale tanjure u kuhinji. “Nije uvijek ovako… Samo kad ga nešto podsjeti na prošlost.”
“Znam,” rekla sam iskreno. “Ali bojim se za svoju djecu.”
Jasmina me pogledala kao da razumije sve bez riječi. “I ja za svoju,” rekla je.
Te večeri, dok smo se vraćali kući tramvajem kroz kišni Zagreb, Ivan je šutio cijelim putem. Kad smo stigli pred zgradu, konačno je progovorio: “Znam što misliš… Ali Lejla nije kao njen otac. Ona je dobra osoba.”
“Ne sumnjam u to,” odgovorila sam. “Ali brak nije samo dvoje ljudi. To su i njihove porodice, njihova prošlost, njihove rane.”
Ivan je slegnuo ramenima: “Nisam mogao birati gdje će ona odrasti.”
“Ali možeš birati kakav ćeš život imati,” rekla sam tiho.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Na poslu su kolegice primijetile da sam odsutna. “Što je bilo?” pitala me Sanja dok smo pile kavu u pauzi.
“Ne znam što da radim,” priznala sam. “Moj sin želi oženiti djevojku iz porodice koja ima ozbiljan problem s alkoholom. Bojim se za njega… Bojim se da će jednog dana i on patiti zbog toga.”
Sanja me pogledala ozbiljno: “Svi mi imamo svoje križeve. Možda baš tvoj sin može biti promjena koju ta porodica treba.”
Ali nisam bila sigurna. Sjetila sam se svih onih emisija o djeci koja pate zbog roditelja alkoholičara, o ženama koje trpe nasilje jer nemaju gdje otići. Sjetila sam se i svog djetinjstva – otac mi je znao popiti, ali nikad nije bio nasilan… Ipak, uvijek sam osjećala strah kad bi podigao glas.
Nekoliko dana kasnije Ivan me zamolio da opet odemo kod Lejle na ručak. Ovaj put Amar nije bio kod kuće – navodno je otišao kod prijatelja gledati utakmicu. Ručak je prošao mirno; Jasmina i Lejla su bile srdačne i zahvalne na svakom komplimentu.
Na povratku kući Ivan me pitao: “Vidiš li sad razliku?”
“Vidim,” priznala sam. “Ali problemi neće nestati samo zato što ih danas nema.”
Ivan je zastao pred vratima stana: “Mama… Ja volim Lejlu. I želim joj pomoći da izađe iz tog kruga.”
Pogledala sam ga – svog sina kojeg sam odgajala da bude bolji čovjek od mene. Možda baš zato sada želi spasiti nekog drugog.
Ali tko će spasiti njega ako stvari krenu po zlu?
Možda griješim što ga želim zaštititi od svega lošeg… Možda mu trebam vjerovati više nego sebi.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna da pobijedi sve obiteljske demone ili roditeljski strah nikad ne prestaje?