Šest godina na kauču: Priča o izgubljenoj ljubavi, razočaranju i hrabrosti za novi početak

“Opet si na tom kauču, Damire! Zar ti je stvarno toliko teško ustati i pomoći mi barem oko djece?” viknula sam, glas mi je drhtao od umora i bijesa. Damir je samo slegnuo ramenima, pogled mu nije napuštao ekran televizora. “Ma pusti me, Jasmina, cijeli dan sam radio. Treba mi malo mira.”

Ali ja sam znala istinu. Damir nije radio već mjesecima. Otpušten je iz firme u Sarajevu, ali to nikome nije rekao. Svaki dan bi obukao košulju, izašao iz stana i vratio se nakon nekoliko sati, a onda bi se zavalio na kauč i nestao u svijetu sportskih prijenosa i sapunica. Ja sam radila dva posla – u školi i navečer kao konobarica u obližnjem kafiću – da bismo mogli platiti stan i režije. Djeca su me gledala tužnim očima, ponekad bi me pitala: “Mama, zašto tata više ne ide na posao?” Nisam znala što da im kažem.

Moja mama, stara Bosanka iz Travnika, stalno mi je govorila: “Jasmina, ženo, brak je svetinja. Trpi, radi, budi jaka. Muškarci su takvi.” Ali ja više nisam mogla. Svake večeri bih sjedila na balkonu, gledala svjetla Zagreba i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li ja kriva što je Damir izgubio volju za životom? Jesam li trebala biti nježnija, više ga podržavati?

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, naišla sam na poruku u njegovom mobitelu. “Nedostaješ mi…” pisalo je. Srce mi je stalo. Poruka je bila od neke Ivane. Nisam znala tko je ona, ali znala sam što to znači. Suze su mi krenule niz lice, ali nisam plakala zbog prevare – plakala sam jer sam shvatila da nas više ništa ne veže osim navike i straha od samoće.

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim. “Damire, što nam se događa? Jesi li sretan?” On bi samo odmahnuo rukom: “Ne dramatiziraj. Sve je u redu.” Ali ništa nije bilo u redu. Naša kuća bila je puna tišine i neizgovorenih riječi.

Jednog dana, dok sam vodila djecu u školu, susrela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu. Bila je uvijek ona koja se usudila otići iz malog mjesta kod Mostara i započeti novi život u Splitu. “Jasmina, što ti se dogodilo? Nema više onog tvog osmijeha,” rekla mi je. Nisam joj znala odgovoriti.

Te večeri sam dugo razmišljala o svom životu. Sjetila sam se kako sam nekad voljela plesati, kako sam sanjala o putovanjima i knjigama koje ću napisati. Sve to nestalo je negdje između Damirovih laži i mojih neprospavanih noći.

Odlučila sam otići na razgovor kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi da nisam sretna. “Jasmina, vi niste odgovorni za tuđe izbore,” rekla mi je psihologinja. Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer bih zapisivala svoje misli i osjećaje. Djeca su primijetila promjenu – više sam se smijala, češće ih vodila u park. Damir je to ignorirao, sve dok jednog dana nije pronašao moj dnevnik.

“Što ti ovo znači? Hoćeš reći da sam ja kriv za sve?” vikao je dok je listao stranice.

“Ne krivim te ni za što, Damire. Samo želim biti sretna. Zar ti to nije važno?”

Nije odgovorio. Samo je izašao iz stana i nije se vratio cijelu noć.

Te noći sam donijela odluku – više neću biti zarobljenik tuđih očekivanja ni vlastitog straha. Sutradan sam mu rekla: “Damire, želim razvod.” Pogledao me kao da me prvi put vidi.

“Što ćeš bez mene? Kako ćeš sama s djecom?”

“Naći ću način. Već godinama sve radim sama,” odgovorila sam mirno.

Razvod nije bio lak. Moja mama nije razgovarala sa mnom mjesecima. Ljudi su šaptali iza leđa: “Eto ti emancipacije!” Djeca su plakala, ali s vremenom su prihvatila novu stvarnost.

Danas živim u malom stanu s djecom u Osijeku. Radim kao učiteljica i pišem priče za lokalne novine. Ponekad se još uvijek pitam jesam li donijela pravu odluku. Ali kad vidim osmijeh na licima svoje djece i osjetim mir u srcu, znam da jesam.

Ponekad se pitam: koliko nas još živi na tom istom kauču straha i navike? Koliko nas misli da moramo trpjeti zbog drugih? Možda je vrijeme da progovorimo i potražimo sreću – jer nitko drugi to neće učiniti umjesto nas.