Sedamdeseta u tišini: Kako sam izgubila sina zbog vlastitih grešaka
“Ne zovi ga više, Jasna. Dosta si mu problema napravila!” Eminin glas odzvanjao mi je u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu šalicu kave. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala pronaći broj na mobitelu, ali nisam imala snage pritisnuti tipku za poziv. Luka se nije javljao već mjesecima. Približavao se moj sedamdeseti rođendan, a ja sam znala da ću ga dočekati sama.
Nekad sam mislila da je samoća nešto što se događa drugima. Uvijek sam bila okružena ljudima – sestrama, susjedima, kolegicama iz škole gdje sam radila kao učiteljica. Ali sada, kad su svi otišli svojim putem, ostala sam sama sa svojim mislima i sjećanjima na ono što sam mogla drugačije.
S mužem, Zoranom, nikad nije bilo lako. Bio je tvrdoglav, često grub, a ja sam previše puta šutjela i trpjela. Luka je odrastao gledajući naše svađe, slušajući kako urlamo jedno na drugo zbog sitnica – računa za struju, neoprane suđe, njegove kasne dolaske kući. Sjećam se jedne večeri kad je imao deset godina. Zoran je bacio tanjur o zid, a Luka se sakrio pod stol. Tada sam mu obećala da ću ga uvijek štititi. Nisam znala da ću mu kasnije biti izvor boli.
Kad je Luka upoznao Eminu, bila sam sretna. Napokon netko tko ga voli i razumije. Ali Emina je bila drugačija – odlučna, ambiciozna, uvijek spremna reći što misli. Nisam joj zamjerala što je štitila svog muža, ali nisam mogla podnijeti kad me počela isključivati iz njihovih života. Prvo su to bile sitnice – nisu me zvali na ručkove, nisu dolazili za praznike. Onda su stigle i riječi.
“Jasna, Luka ima svoju obitelj sada. Moraš to poštovati,” rekla mi je jednom prilikom kad sam ih posjetila bez najave. Sjećam se kako mi je srce preskočilo od tuge i srama dok sam stajala na pragu njihovog stana u Sarajevu, s vrećicom kolača koje sam ispekla za unuka Adnana.
“Mama, nemoj dolaziti bez najave,” rekao je Luka kasnije te večeri preko telefona. “Emina ima pravo. Moramo imati svoj mir.”
Nisam znala kako da im objasnim da mi je to jedino što imam – njih dvoje i mali Adnan. Zoran je otišao prije pet godina, srce mu nije izdržalo još jednu zimu bez topline u kući i topline u braku. Sestra mi živi u Osijeku, rijetko se čujemo. Prijateljice su ili umrle ili otišle djeci u Njemačku.
Počela sam preispitivati svaki svoj postupak. Jesam li bila previše zahtjevna? Jesam li previše očekivala od Luke? Možda sam ga gušila svojim brigama i savjetima. Možda sam trebala pustiti da živi svoj život bez mojih stalnih poziva i poruka.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, odlučila sam napisati pismo Luki. Nije bilo lako pronaći riječi koje bi opisale svu moju tugu i žaljenje.
“Dragi Luka,
Znam da sam griješila. Znam da sam često bila teška i naporna. Ali nikad nisam željela ništa loše tebi ni tvojoj obitelji. Samo sam željela biti dio vaših života jer ste mi sve što imam. Ako ikad poželiš razgovarati ili doći na kavu, vrata su ti uvijek otvorena.
Tvoja mama”
Pismo sam ostavila na stolu nekoliko dana prije nego što sam ga konačno poslala poštom. Nije odgovorio.
Dani su prolazili sporo. Svaki zvuk mobitela bio je nada da će me nazvati ili barem poslati poruku. Umjesto toga, dobivala sam reklame za lijekove protiv bolova i pozive iz banke zbog neplaćenih računa.
Jednog dana srela sam staru prijateljicu Nadu na tržnici.
“Jasna, nisi dobro… Šta se dešava?” pitala me zabrinuto.
“Luka me više ne zove… Emina mu ne da,” šapnula sam kao da priznajemo neku sramotu.
Nada me zagrlila i rekla: “Djeca danas imaju svoje živote… Ali znaš šta? Ponekad treba pustiti da sami shvate koliko im fališ.”
Te riječi su me tješile nekoliko dana, ali bol nije nestajala. Počela sam razmišljati o svim majkama koje poznajem – koliko nas sjedi same u stanovima punim uspomena, čekajući poziv koji možda nikad neće doći?
Na dan mog rođendana upalila sam svijeću na maloj torti koju sam sama napravila. Pogledala sam kroz prozor prema praznoj ulici i zapitala se gdje sam pogriješila.
Možda nisam znala voljeti na pravi način. Možda nisam znala pustiti kad je trebalo pustiti. Ali jedno znam – ljubav prema djetetu nikad ne prestaje, bez obzira koliko boli.
Drage majke, jeste li i vi nekad osjetile ovu tišinu? Šta biste vi napravile na mom mjestu?