Sedamdeseta u Samoći: Kako Sam Izgubila Sina Marka
“Ne zovi ga više, Jasna. Ako te želi čuti, sam će nazvati.” Glas moje sestre Mire odjekuje kroz slušalicu, ali ja već znam odgovor. Marko se ne javlja već mjesecima. Približavam se sedamdesetoj, a osjećaj praznine u grudima postaje nepodnošljiv. Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor na pustu sarajevsku ulicu, i pitam se – gdje sam pogriješila?
Marko je bio moje jedino dijete. Rodila sam ga u kasnim dvadesetima, kad sam još vjerovala da će brak s Damirom izdržati sve oluje. Ali Damir je bio čovjek tvrdih riječi i još tvrđeg srca. Naša kuća je često bila ispunjena šutnjom ili prepirkama. Sjećam se jedne večeri, Marko je imao deset godina, a Damir je bacio tanjir o zid jer sam zaboravila kupiti kruh. Marko je sjedio za stolom, oči širom otvorene, a ja sam mu šaptala: “Sve će biti u redu, sine.” Ali nije bilo.
Godinama sam pokušavala balansirati između Damirove naravi i Markove nježnosti. Kad je Marko imao petnaest, Damir je otišao. Rekao je da mu je dosta svega – mene, Sarajeva, života koji nije izabrao. Ostali smo sami, Marko i ja. Mislila sam da će to biti naša prilika da izgradimo odnos bez straha i napetosti. Ali Marko se povukao u sebe. Počeo je kasniti kući, družiti se s društvom koje nisam poznavala. Pokušavala sam razgovarati s njim, ali svaki moj pokušaj završio bi njegovim povlačenjem u sobu.
“Mama, pusti me na miru!” vikao bi kad bih ga pitala gdje ide ili s kim se druži. Nisam znala kako da mu priđem. Nisam znala kako da budem majka bez straha da ću sve pokvariti.
Godine su prolazile. Marko je upisao fakultet u Zagrebu. Bila sam ponosna, ali i tužna što odlazi. Prvi mjeseci su bili puni poziva i poruka. Pričao mi je o predavanjima, novim prijateljima, životu u studentskom domu. A onda je upoznao Eminu.
Emina… Lijepa, pametna djevojka iz Tuzle. Prvi put kad sam je upoznala, osjećala sam nelagodu koju nisam znala objasniti. Bila je ljubazna, ali rezervirana prema meni. Marko je bio zaljubljen do ušiju. Počeli su živjeti zajedno nakon godinu dana veze.
“Mama, Emina i ja razmišljamo o braku,” rekao mi je jednog proljeća dok smo šetali Vilsonovim šetalištem.
“Jesi li siguran?” pitala sam ga, možda previše zabrinuto.
“Jesam, mama. Ona me razumije kao niko drugi.” Osjetila sam ubod ljubomore – zašto ona može doprijeti do njega, a ja ne?
Vjenčanje je bilo skromno, ali lijepo. Sjedila sam za stolom s Emininom majkom Nadom i osjećala se kao uljez u vlastitom životu. Marko mi se smiješio s drugog kraja sale, ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s njim nasamo, Emina bi ga povukla za ruku.
Nakon vjenčanja stvari su se promijenile. Pozivi su postali rjeđi. Kad bih nazvala Marka, često bi se javila Emina:
“Jasna, Marko je zauzet poslom. Javit će ti se kad stigne.”
Ali nije zvao. Počela sam osjećati gorčinu prema Emini, a to nisam znala sakriti.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla u Zagreb bez najave. Pokucala sam na vrata njihovog stana. Emina mi je otvorila vrata s iznenađenjem na licu.
“Jasna? Niste najavili dolazak…”
“Morala sam vidjeti svog sina,” odgovorila sam drhtavim glasom.
Marko je izašao iz sobe, zbunjen i pomalo ljut.
“Mama, ne možeš samo tako dolaziti… Imamo svoje živote ovdje.”
Osjetila sam kako mi se srce slama na hiljadu komadića.
“Sine, samo sam htjela provesti malo vremena s tobom…”
Emina me pogledala hladno:
“Marko ima puno posla ovih dana. Možda bi bilo bolje da se najavite sljedeći put.”
Vratila sam se u Sarajevo osjećajući se kao stranac u životu vlastitog djeteta.
Od tada su naši kontakti postajali sve rjeđi. Svaki moj pokušaj da se približim završio bi kratkim porukama ili ignoriranjem poziva. Ponekad bih čula od Mire da su Marko i Emina na odmoru u Dalmaciji ili kod Emininih roditelja u Tuzli – nikad kod mene.
Prije nekoliko mjeseci poslala sam Marku poruku za rođendan:
“Sretan rođendan, sine moj. Voli te mama uvijek.”
Nije odgovorio.
Sada sjedim sama u stanu punom uspomena – Markove igračke još uvijek stoje na polici, fotografije iz djetinjstva na zidu. Ponekad razgovaram sama sa sobom:
“Jasna, jesi li previše griješila? Jesi li bila previše zaštitnička? Jesi li trebala više slušati nego govoriti?”
Mira kaže da pustim stvari da idu svojim tokom, ali kako pustiti dijete koje si nosila pod srcem?
Ponekad sanjam Marka kao dječaka – trči prema meni raširenih ruku i viče: “Mama!” Probudim se s knedlom u grlu i suzama na jastuku.
Znam da sam griješila – možda sam previše očekivala od njega, možda ga nisam pustila da odraste na svoj način. Možda sam previše krivila Eminu umjesto da pokušam razumjeti njen strah od gubitka muža zbog svekrve koja ne zna stati.
Ali sada je kasno za ispravke. Približava mi se sedamdeseti rođendan i ne znam hoće li mi sin ikada više pokucati na vrata.
Drage majke, nemojte čekati da bude kasno kao što sam ja čekala. Naučite slušati svoju djecu dok još žele pričati s vama.
Pitam vas: Je li moguće popraviti mostove kad su jednom spaljeni? Ili nam ostaje samo nada i tišina koja odzvanja praznim stanom?