Porodična rana: Kako sam izgubila sestru zbog nasledstva
“Zar ti stvarno misliš da je pošteno da ja ostanem bez ičega, dok ti sjediš ovdje u Mostaru i uživaš u kući?” Jasminin glas je odjekivao kroz dnevni boravak, dok su svi gosti na maminom rođendanu utihnuli. Pogledala sam je, zbunjena i povrijeđena. Mama je stajala između nas, držeći tanjir sa tortom, ruke su joj drhtale. Tata je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče.
“Jasmina, nije vrijeme ni mjesto za ovo…” pokušala sam tiho, ali ona je već bila previše uzrujana da bi slušala.
“Vrijeme je! Dosta mi je više vaše šutnje i lažnog mira! Ja sam u Beogradu podstanar već pet godina, a vi ovdje živite kao da je sve u redu. Hoću svoj dio!”
U tom trenutku, osjećala sam kako mi se srce cijepa. Nikada nisam mislila da će novac ili kuća biti razlog zbog kojeg ćemo se ovako gledati – kao stranci. Sjećam se dana kad smo Jasmina i ja zajedno crtale kredom po dvorištu, kad smo dijelile tajne i snove. Sad je sve to nestalo.
Mama je sjela na stolicu, lice joj je bilo sivo. “Djeco, ova kuća je sve što imamo… Vaš otac i ja smo ovdje proveli cijeli život. Zar želite da prodamo uspomene?”
Jasmina je samo slegnula ramenima. “Meni uspomene ne plaćaju kiriju.”
Nakon tog dana, ništa više nije bilo isto. Dani su prolazili u tišini i napetosti. Tata je izbjegavao razgovor, mama je plakala noćima, a ja sam pokušavala pronaći način da pomirim sve strane. Ali Jasmina je bila neumoljiva – slala je poruke, zvala advokate, prijetila sudom.
Jedne večeri, dok sam sjedila s mamom u kuhinji, pitala me: “Šta smo pogriješili? Zašto nam se ovo dešava?”
Nisam imala odgovor. Samo sam je zagrlila i pustila suze da teku.
Jasmina je došla iz Beograda još jednom, ovaj put s advokatom. Sjeli smo za isti onaj stol gdje smo nekad slavili rođendane i Božiće. Advokat je govorio hladno, bez emocija: “Vaša kćerka ima pravo na polovinu imovine. Ako se ne dogovorite, slijedi sudski postupak.”
Tata je tada prvi put progovorio: “Ako ti ova kuća znači toliko malo, uzmi svoj dio. Ali znaj da si izgubila nešto što novcem ne možeš kupiti.”
Jasmina nije ni trepnula. Potpisali smo papire nekoliko sedmica kasnije. Kuća je stavljena na prodaju.
Kada su novi vlasnici došli, mama nije mogla gledati kako iznose naše stare slike i namještaj. Otišla je kod tetke u Čapljinu i rekla da se neće vraćati dok Jasmina ne shvati šta je napravila.
Ja sam ostala sama u praznoj kući još nekoliko dana. Svaka soba mirisala je na djetinjstvo, na bakin kolač od jabuka, na tatin parfem poslije brijanja. Sjedila sam na podu svoje stare sobe i plakala kao dijete.
Jasmina mi više ne piše. Čujem od zajedničkih prijatelja da se preselila u Novi Beograd, kupila mali stan i živi sama. Kažu da često sjedi sama u kafiću i gleda kroz prozor.
Mama se nikad nije oporavila od svega. Tata je ubrzo nakon prodaje kuće završio u bolnici zbog srca. Ja sam se preselila kod dečka u Split, ali osjećam se kao da sam izgubila sve što me činilo svojom.
Ponekad sanjam Jasminu – sanjam da smo opet djeca, da trčimo po dvorištu i smijemo se bezbrižno. Onda se probudim i shvatim da su te djevojčice nestale.
Pitam se: Je li vrijedilo? Je li novac vrijedan porodice? Može li se ikad oprostiti izdaja koja dolazi od onih koje najviše voliš?
Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste oprostili sestri ili zauvijek prekinuli svaki kontakt?