Pet godina kasnije: Da li porodica vrijedi više od novca?
“Znaš li ti koliko je to novca, Amra?” – glas moje majke odjekivao je kroz slušalicu, dok sam stajala naslonjena na hladan prozor naše male kuhinje u Sarajevu. “Nije to sitnica! Pet godina šutiš, a oni ni hvala nisu rekli!”
Pogledala sam prema Adnanu, mom mužu, koji je sjedio za stolom, zureći u praznu šalicu kafe. Njegove ruke su drhtale dok je vrtio prsten na domalom prstu. “Amra, molim te, nemoj opet… Oni su moji roditelji. Znaš da im nije lako.”
Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Njegova majka, Senada, došla je uplakana na naša vrata. “Djeco, treba nam pomoć. Ako ne platimo dug, izgubit ćemo stan. Ne znam kome više da se obratim.” Adnan me pogledao, a ja sam klimnula glavom. Imali smo nešto ušteđevine – novac za našu budućnost, možda za dijete koje smo toliko željeli. Bez puno razmišljanja, dali smo im sve što smo imali.
Godine su prolazile. Stan su zadržali, ali novac nikad nije vraćen. Prvo su obećavali, pa su izbjegavali razgovor. Svaki Bajram i svaka Nova godina bili su ispunjeni lažnim osmijesima i neizgovorenim riječima. Moja majka, Jasmina, nije mogla preći preko toga. “Nisu ti oni rod! Da si meni dala taj novac, ja bih ti ga vratila!”
Adnan je postajao sve povučeniji. Počeo je raditi duže, vraćao se kući kasno i šutio satima. Jedne večeri, dok sam slagala veš, prišao mi je tiho: “Amra, hajde da im oprostimo dug. Nema smisla više da se svađamo. Oni su stari, a mi… mi se udaljavamo jedno od drugog zbog toga.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. “A šta je s nama? S našim planovima? S našom pravdom? Zar nije pošteno da barem kažu hvala ili pokušaju vratiti makar dio?”
“Znam…” – šapnuo je – “ali ne mogu ih gledati kako pate. I ne mogu više gledati tebe kako patiš zbog toga.”
Te noći nisam spavala. Sjećanja su mi navirala – kako smo zajedno birali pločice za kupatilo koje nikad nismo renovirali jer smo dali sav novac njegovim roditeljima; kako sam odbila ponudu za posao u Zagrebu jer nismo imali dovoljno za preseljenje; kako sam svake godine gledala prijateljice kako odlaze na more s djecom, a mi ostajemo kod kuće.
Sljedećeg dana otišla sam kod svekrve i svekra. Senada je kuhala supu, a Fikret je sjedio pred televizorom, gledajući vijesti o poskupljenju goriva.
“Senada,” počela sam drhtavim glasom, “želim da razgovaramo o onom novcu…”
Pogledala me iznenađeno, pa spustila kutlaču. “Znam, Amra… Znam da nismo bili fer prema vama. Ali život nas je pregazio. Fikret je ostao bez posla, ja sam bolesna… Nismo mogli drugačije.”
“Ali mogli ste barem reći nešto… Pokušati vratiti dio… Ili barem pitati kako smo mi. Nije sve u novcu, ali osjećam se kao da ste nas zaboravili čim ste dobili što ste htjeli.”
Fikret se okrenuo: “Nije to tako, dijete… Sramota nas je. Nismo znali kako da vam kažemo da ne možemo vratiti.”
Vratila sam se kući prazna i umorna. Adnan me dočekao na vratima: “I?”
“Ništa novo,” odgovorila sam tiho.
Te večeri smo se prvi put ozbiljno posvađali. Vika je odjekivala stanom:
“Tvoja majka samo misli na sebe!”
“A tvoja? Ona bi nas najradije rastavila!”
“Ne radi se o njima! Radi se o nama! O tome što više ne znam mogu li ti vjerovati!”
Nakon toga danima nismo razgovarali osim o najosnovnijem: “Jesi li kupio kruh?”, “Gdje su ključevi?”, “Hoćeš li kasniti?”
Moja majka nije popuštala:
“Amra, moraš ih podsjetiti! Ako sad prešutiš, nikad nećeš imati mira!”
Počela sam sumnjati u sve – u svoju dobrotu, u Adnanovu lojalnost, u smisao porodice. Da li porodica vrijedi više od novca? Ili je pravda važnija od mira?
Jednog dana, dok sam sjedila sama na klupi ispred zgrade i gledala djecu kako se igraju u parku, prišla mi je komšinica Mirela.
“Šta ti je, Amra? Izgledaš kao da nosiš cijeli svijet na leđima.”
Ispričala sam joj sve.
Mirela me pogledala ozbiljno: “Znaš šta? Novac dođe i prođe. Ali porodica… Kad jednom pukne povjerenje, teško ga je zalijepiti nazad. Samo ti znaš šta ti je važnije – mir ili pravda. Ali nemoj dozvoliti da te gorčina pojede iznutra.”
Te riječi su mi odzvanjale danima.
Adnan i ja smo sjeli jedno veče za isti onaj kuhinjski stol gdje smo prije pet godina donijeli odluku koja nam je promijenila život.
“Šta ćemo sad?” pitao me tiho.
Pogledala sam ga kroz suze: “Ne znam… Ali znam da više ne želim živjeti ovako – ni s njima ni bez tebe. Možda moramo naučiti praštati… sebi i njima. Ali neću više šutjeti o tome kako se osjećam. I želim da znaš – volim te, ali ne mogu sama nositi ovu bol.”
On me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Danas još uvijek nemamo odgovor na pitanje šta vrijedi više – porodica ili novac. Ali znam jedno: povjerenje se teško gradi i lako gubi.
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Da li biste vi oprostili ili tražili pravdu do kraja?