Otac Koji Nikada Nije Znao Voljeti: Priča o Dugovima Koji Se Ne Mogu Platiti

“Jesi li čuo, Ivane? Dođi ovamo! Ne mogu više sam!”

Stajao sam na pragu njegove sobe, držeći se za dovratak kao da će mi on dati snagu koju mi otac nikada nije znao dati. Njegov glas bio je oštar, zahtjevan, kao i uvijek. Pogledao me sitnim, sivim očima koje su nekad znale biti prijeteće, a sada su bile samo umorne.

“Što je sad, tata?” pitao sam tiho, pokušavajući sakriti umor u svom glasu. Znao sam što slijedi – popis stvari koje nisam napravio dovoljno dobro, podsjetnik na sve što mu dugujem jer sam njegov sin.

“Ne možeš li jednom doći bez da te zovem? Znaš da mi trebaš! Ja sam tvoj otac!”

Zastao sam. U toj rečenici bilo je sve što nas je godinama razdvajalo. Nikada nije pitao kako sam, nikada nije rekao hvala. Samo to: Ja sam tvoj otac. Kao da je to dovoljno da izbriše godine šutnje, grubih riječi i odsutnosti.

Sjeo sam na stolicu kraj njegovog kreveta. Soba je mirisala na lijekove i starost. Na zidu su visjele slike iz djetinjstva – ja i sestra Ana, nasmijani pored mame koja je umrla prerano. Otac je tada postao još tvrđi, još udaljeniji.

“Znaš li ti koliko sam ja radio za vas?” počeo je opet, kao da čita iz stare knjige koju nitko ne želi otvoriti. “Sve sam dao za ovu kuću, za vas dvoje. A ti… uvijek si bio slab.”

Osjetio sam kako mi se grlo steže. Sjećanja su navirala – prvi put kad sam pao s bicikla i on mi rekao da ne plačem jer ‘muškarci ne plaču’, dan kad sam dobio peticu iz matematike a on samo odmahnuo rukom jer ‘to se podrazumijeva’. Nikada nisam bio dovoljno dobar.

“Tata,” pokušao sam mirno, “ne tražim da mi zahvaljuješ. Samo… nekad bih volio da me pogledaš kao sina, ne kao dužnika.”

Okrenuo je glavu prema prozoru. “Ti si preosjetljiv. Danas su svi takvi. U moje vrijeme…”

Prekinuo sam ga. “U tvoje vrijeme možda nije bilo mjesta za osjećaje, ali ja nisam ti.”

Tišina. Čulo se samo kucanje sata na zidu i njegovo teško disanje.

Ana je ušla tiho, noseći vrećicu s lijekovima. Pogledala me pogledom punim razumijevanja i tuge. “Opet?” šapnula je.

Kimnuo sam glavom.

“Tata, uzmi lijekove,” rekla je nježno.

“Neću dok mi Ivan ne donese vodu.”

Ustao sam, otišao po čašu vode i vratio se. Dok sam mu pružao čašu, uhvatio me za ruku – stisak slab, ali tvrdoglav.

“Znaš li ti što znači biti otac?” pitao je iznenada.

Nisam znao što reći. Možda nikada neću saznati – nisam imao svoju djecu. Možda zato što se bojim da ću biti kao on.

“Znaš li ti što znači biti sin?” odgovorio sam tiho.

Pogledao me prvi put tog dana ravno u oči. U tom pogledu bilo je nešto što nisam prepoznao – možda strah, možda žaljenje, ali ni traga isprici.

Navečer sam sjedio u kuhinji s Anom. “Ne mogu više ovako,” rekao sam joj. “Svaki dan ista priča. Kao da nikad nećemo izaći iz ovog kruga.”

Ana je uzdahnula. “Znam. Ali on je naš otac.”

“Je li to dovoljno?” pitao sam.

Sutradan sam ga odvezao kod doktora. U autu je šutio cijelim putem. Kad smo stigli, čekali smo u hodniku bolnice među drugim starcima i njihovom djecom. Gledao sam ih kako razgovaraju, smiju se, drže za ruke. Moj otac i ja sjedili smo u tišini.

Na povratku kući iznenada je progovorio: “Znaš… možda nisam uvijek bio dobar otac.”

Srce mi je preskočilo. Pogledao sam ga, ali nije gledao mene.

“Ali sad… sad mi trebaš.”

Nisam znao što reći. Nije to bila isprika, ali bila je najbliže tome što ću ikad dobiti.

Dani su prolazili u istom ritmu – lijekovi, doktori, prepirke oko sitnica. Ponekad bih ga uhvatio kako gleda stare slike ili sluša radio iz mladosti. Ponekad bi me pitao za Anu ili za susjede iz djetinjstva. Ali nikada nije pitao za mene.

Jedne večeri dok sam mu mijenjao zavoj na nozi, rekao je: “Znaš… kad tebe više ne bude… tko će mi pomoći?”

Osjetio sam težinu tih riječi – ne zato što su bile nježne, nego zato što su bile iskrene u svojoj sebičnosti.

“Tata,” rekao sam polako, “pomažem ti jer si moj otac. Ali ponekad poželim da si bio više od toga.”

Nije odgovorio.

Te noći dugo nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o svemu što nam je nedostajalo – o zagrljajima koji nisu dani, riječima koje nisu izgovorene, oprostu koji nikada nije došao.

Možda nikada neću dobiti ono što želim od njega. Možda ću mu pomagati do kraja njegovih dana iz osjećaja dužnosti, a ne ljubavi.

Ali pitam se: gdje završava dužnost sina i počinje pravo na vlastitu sreću? Je li krv dovoljna da nas veže kad ljubavi nema? Što vi mislite – dugujemo li roditeljima sve, čak i kad nam nisu dali ono najvažnije?