Obećanje Majke: Između Brata i Mene, Novac Koji Je Sve Promijenio
“Znaš, obećala sam tvom bratu novac za auto. Vas dvoje se dogovorite kako ćete to riješiti,” rekla je mama, gledajući me preko stola dok je u kuhinji mirisala svježe pečena pogača. U tom trenutku, prije tri godine, samo sam slegnula ramenima. Nije mi bilo važno. Ja i Dario smo tada bili tek u braku, bez djece, puni planova i snova. Nismo imali ni auto ni kredit, ali ni brige. Sve je izgledalo jednostavno.
Ali sada, dok gledam svoju malu kćerku Lejlu kako spava u krevetiću, osjećam kako mi srce steže. Dario je ostao bez posla prošlog mjeseca, a ja radim dva posla da pokrijemo račune. Auto nam je stari Golf koji svaki čas može izdahnuti. I baš sada, kad nam je najpotrebnije, sjetim se tog majčinog obećanja. Novac koji je trebao biti pomoć za novi početak sada visi između mene i mog brata kao sjena.
Brat, Ivan, već mjesecima vozi novi Passat. Mama mu je dala sav novac koji je obećala. Kad sam je pitala zašto meni nije ostavila ništa, samo je slegnula ramenima: “Pa nisi tad imala djecu, nisi ni tražila. Ivan je bio u većoj potrebi.”
“Ali mama, sad mi treba više nego ikad! Dario nema posao, Lejla je mala… Kako si mogla sve dati Ivanu?”
“Ne mogu sad ništa promijeniti. Vi ste odrasli ljudi, dogovorite se.”
Sjećam se kako sam tada izašla iz kuće s knedlom u grlu. Dario me dočekao na vratima: “Šta je bilo?”
“Ništa… Opet ista priča. Ivan je dobio sve.”
On me zagrlio, ali osjetila sam kako mu ruke drhte od nemoći. “Ne možemo ništa protiv toga. Hajde da ne mislimo na to.”
Ali kako da ne mislim? Svaki put kad Ivan dođe kod nas, parkira svoj sjajni auto ispred zgrade i donese poklone za Lejlu. Gledam ga kako se smije i priča o putovanjima na more, vikendima na Jahorini, a ja brojim marke za pelene.
Jedne večeri nisam izdržala.
“Ivane, možemo li razgovarati?”
Pogledao me iznenađeno: “Naravno, šta je bilo?”
“Znaš da nam je teško. Mama ti je dala sav novac za auto… Možda bi mogao vratiti dio ili pomoći nama sada kad smo u problemima?”
Zastao je i pogledao u pod: “Znaš da sam sve potrošio na auto i registraciju… Nije da ne bih pomogao, ali ni meni nije lako.”
“Ali imaš posao, imaš sve što ti treba! Mi nemamo ništa!”
“Nije fer da me stavljaš u ovu poziciju,” rekao je tiho.
Te noći nisam spavala. Dario je šutio cijelu večer. Osjećala sam se izdano – od majke, od brata, od cijelog svijeta.
Sljedećih dana mama me zvala nekoliko puta. Nisam joj odgovarala. Kad smo se napokon srele na pijaci, pogledala me strogo: “Ne možeš kriviti brata što sam ja tako odlučila. Ti si uvijek bila jaka, mislila sam da ćeš se snaći.”
“Mama, nije stvar u snalaženju! Stvar je u pravdi! Kako možeš voljeti jedno dijete više od drugog?”
Vidjela sam suze u njenim očima, ali nije rekla ništa.
Dani su prolazili, a ja sam postajala sve ogorčenija. Počela sam izbjegavati porodična okupljanja. Dario je pokušavao održati mir: “Možda će se stvari promijeniti… Možda će mama shvatiti koliko nam treba pomoć.”
Ali ništa se nije mijenjalo. Ivan je živio svoj život, mama se povukla u tišinu, a ja sam svaki dan gledala Lejlu i pitala se kakvu joj porodicu ostavljam.
Jednog dana Lejla se razboljela. Visoka temperatura, hitna pomoć, strah koji para srce svakog roditelja. Dok smo sjedili u čekaonici bolnice, Dario me uhvatio za ruku: “Sve ćemo prebroditi zajedno. Novac dođe i prođe – ali porodica ostaje.”
Tada sam shvatila – možda nikad neću dobiti ono što mi pripada po pravdi, ali mogu birati hoću li dopustiti da me ta nepravda uništi ili ću pronaći snagu u sebi i svojoj maloj porodici.
Kad smo došli kući iz bolnice, nazvala sam mamu.
“Mama… Znam da si napravila što si mislila da je najbolje. Ali molim te – nemoj više nikad stavljati mene i Ivana na suprotne strane. Porodica smo – ili bismo barem trebali biti.”
S druge strane čula sam samo tišinu.
Ponekad se pitam – koliko nas ima koji šutimo zbog porodičnih nepravdi? Koliko puta progutamo suze zbog tuđih odluka? Da li porodica vrijedi više od novca – ili nas baš novac najviše razdvaja?