Noć koja mi je slomila srce: Ispovijest jedne majke iz Sarajeva

“Amela, jesi li ti normalna? Gdje si do sad? Amar se nije javio cijelu noć!” Glas mog muža, Senada, parao je tišinu dok sam ulazila u stan. Ruke su mi drhtale od umora i hladnoće. “Imala sam smjenu do ponoći, Senade. Zvala sam ga, nije se javljao… Možda je kod Adnana ili kod Lejle?” pokušala sam smiriti situaciju, ali osjećala sam kako mi srce lupa kao nikad prije.

Nisam ni stigla skinuti jaknu kad je zazvonio telefon. Broj nepoznat. “Gospođo Amela, ovdje doktorica Jurić iz Kliničkog centra. Vaš sin Amar je dovezen nakon prometne nesreće. Morate odmah doći.” U tom trenutku svijet mi se srušio. Noge su mi klecale dok sam pokušavala obući cipele, Senad je već grabio ključeve i vikao: “Idemo odmah!”

Vožnja do bolnice bila je najduža u mom životu. Kiša je lupala po staklima, a ja sam u sebi ponavljala: “Samo da preživi, samo da preživi…” Senad je šutio, stisnutih usana, gledao pravo ispred sebe. Znao je da nema riječi koje bi mogle ublažiti ovu bol.

Kad smo stigli, hodnici su bili puni ljudi, ali ja sam vidjela samo jedno lice – doktoricu Jurić. Prišla nam je i rekla: “Vaš sin je u kritičnom stanju. Imamo unutarnje krvarenje, radimo sve što možemo.” Osjećala sam kako mi se tijelo raspada iznutra. “Mogu li ga vidjeti? Samo na trenutak?” pitala sam kroz suze. “Sada ne možete, ali čim bude moguće…”

Senad je sjedio na klupi, glavu naslonjenu na ruke. “Zašto baš naš Amar? Zašto?” šaptao je. Nisam imala odgovor. U glavi su mi se vrtjele slike – Amar kao dječak, Amar na maturi, Amar kako mi šalje poruku: “Mama, kasnim malo, ne brini.”

Satima smo čekali. Svaka minuta bila je kao godina. Onda su nam prišli policajci. “Gospođo Amela, gospodine Senade, moramo vas pitati nekoliko pitanja o Amaru. Znate li gdje je bio večeras? S kim?” Nisam znala ništa. Samo da je trebao biti kod Adnana, ali Adnan se nije javljao na telefon.

“Je li pio? Vozio brzo?” pitao je Senad policajca kroz zube. “Još ne znamo detalje, ali izgleda da je izgubio kontrolu nad autom na mokroj cesti,” odgovorio je policajac tiho.

U tom trenutku pojavila se Lejla, Amareva djevojka. Oči su joj bile crvene od plača. “Amela, nisam ga mogla zaustaviti… Rekla sam mu da ne vozi kad pada kiša…” Zagrlila sam je i obje smo plakale.

Napokon su nas pustili do njega. Amar je ležao na intenzivnoj njezi, priključen na aparate. Bio je blijed kao zid. Uzela sam ga za ruku i šaptala: “Mama je tu, sine… Ne idi nigdje… Molim te…” Senad je stajao pored kreveta, nijem od bola.

Noć se pretvorila u jutro, a doktori su dolazili i odlazili. Svaki put kad bi vrata škripnula, srce bi mi preskočilo. Onda su nam rekli: “Stanje mu se pogoršalo. Pripremite se na najgore.”

Nikada nisam osjetila takvu nemoć. Sve godine rada kao medicinska sestra nisu me pripremile na ovo – gledati vlastito dijete kako nestaje pred tvojim očima.

Amar je preminuo u 7:42 ujutro. Držala sam ga za ruku do posljednjeg daha.

Nakon toga dani su prolazili kao u magli. Ljudi su dolazili i odlazili, donosili hranu, izgovarali riječi utjehe koje nisam čula. Senad se povukao u sebe, nije govorio danima. Lejla je dolazila svako jutro i sjedila s nama u tišini.

Jedne večeri, dok sam gledala Amarevu sobu punu njegovih stvari – dres FK Sarajeva, gitara koju nikad nije naučio svirati do kraja – pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti stroža? Jesam li trebala više razgovarati s njim o opasnostima vožnje po kiši? Ili jednostavno sudbina ne bira?

Senad i ja smo se počeli svađati oko sitnica – oko toga tko nije dovoljno pazio na Amara, tko mu je kupio auto, tko ga je trebao bolje odgojiti. Sva ta krivnja nas je razdvajala umjesto da nas spoji.

Jednog dana došla nam je Adnanova majka, Azra. Sjela je pored mene i rekla: “Amela, znam da te boli više nego išta na svijetu. Ali nemoj dozvoliti da ti ova tragedija uništi i ono malo što ti je ostalo.” Plakala sam na njenom ramenu kao dijete.

Danas živim s tim pitanjima svaki dan. Gledam druge mlade ljude kako prolaze ulicom i pitam se – jesu li njihovi roditelji svjesni koliko ih mogu izgubiti u jednom trenu? Pišem ovo jer želim da svaka majka i svaki otac znaju – razgovarajte sa svojom djecom, grlite ih češće, recite im da ih volite.

I sada, kad noću ne mogu spavati, pitam se: Je li moglo biti drugačije? Jesam li mogla spasiti svog sina? Ili smo svi samo putnici kroz ovu tamu koju zovemo život?

Šta vi mislite – može li se ikada oprostiti sebi nakon ovakvog gubitka?