Nit koja puca: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Ne dolazi više, mama. Molim te, pusti nas na miru.” Emir je izgovorio te riječi tiho, ali odlučno, gledajući kroz mene kao da sam duh. U tom trenutku, u malom hodniku njegovog stana na Grbavici, osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Držala sam u ruci plišanog zeku za mog unuka Tarika, a srce mi je lupalo tako glasno da sam mislila da će ga Emir čuti.
Nikada nisam vjerovala da će doći dan kada će me moj sin zamoliti da se udaljim. Otkako se rodio, Emir je bio moje sunce i mjesec. Njegov otac, Adnan, otišao je kad je Emir imao samo četiri godine. Ostali smo sami protiv svijeta. Radila sam dva posla – danju u školi kao nastavnica bosanskog jezika, noću u pekari kod Amire. Sve za njega. Sjećam se kako sam mu svake večeri pričala priče o Sarajevu prije rata, o djetinjstvu koje sam izgubila, ali sam se zaklela da njemu neću dozvoliti da išta izgubi.
Kada je Emir upisao fakultet, bila sam ponosna kao da je osvojio svijet. Pomagala sam mu koliko sam mogla – kuhala mu omiljene sarmice, slala mu novac kad bi mu nestalo. Kad je upoznao Lejlu, činilo mi se da sam dobila kćerku koju nikad nisam imala. Bili su sretni, a ja sam bila sretna zbog njih.
Ali sve se promijenilo kad se rodio Tarik. Prvih nekoliko mjeseci bila sam stalno kod njih – kuhala sam, čistila, pazila bebu dok su oni spavali. Lejla je djelovala umorno i povučeno, ali mislila sam da je to normalno za mladu majku. Nisam primjećivala znakove.
Jednog dana, dok sam presvlačila Tarika, Lejla je ušla u sobu i tiho rekla: “Znaš, Senada… možda bi bilo dobro da nas ponekad ostaviš same.” Pogledala sam je zbunjeno: “Ali ja samo želim pomoći…”
“Znam”, rekla je tiho, “ali nekad nam treba prostor.”
Nisam to shvatila ozbiljno. Mislila sam da pretjeruje. Nastavila sam dolaziti svaki drugi dan, donositi supu i kolače koje Emir voli od djetinjstva. Ali onda su počeli otkazivati posjete. Prvo zbog prehlade, pa zbog posla, pa zbog umora.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu i gledala stare fotografije – Emira u prvom razredu, Emira na maturi – zazvonio je telefon.
“Mama, moramo razgovarati,” rekao je Emir.
Sastali smo se u kafiću kod Vječne vatre. Sjela sam nasuprot njega i čekala da progovori.
“Mama… ti si uvijek bila tu za mene. Znam koliko si žrtvovala. Ali… Lejla i ja osjećamo da nam ne daješ dovoljno prostora. Osjećamo kao da ne vjeruješ da možemo sami.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ali ja vas volim… samo želim pomoći…”
Emir je spustio pogled: “Znam. Ali ponekad tvoja pomoć guši. Lejla se osjeća kao gost u vlastitoj kući kad si ti tu. Ja… osjećam krivicu što ne mogu biti sin kakvog želiš.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala šta reći. Otišla sam kući i plakala cijelu noć.
Narednih mjeseci viđali smo se sve rjeđe. Rođendan Tarika proslavili su bez mene – rekli su da prave malu proslavu samo za njih troje. Prijateljica Azra me tješila: “To ti je tako danas s mladima. Sve im smeta!” Ali meni nije bilo lakše.
Počela sam preispitivati svaki svoj postupak: Jesam li bila previše prisutna? Jesam li ga gušila svojom ljubavlju? Je li ovo cijena što sam ga sama odgajala?
Jednog dana srela sam Lejlu na pijaci. Izgledala je umorno, ali pristojno me pozdravila.
“Lejla… mogu li te nešto pitati?”
Pogledala me oprezno: “Naravno.”
“Zašto me Emir više ne zove? Šta sam pogriješila?”
Lejla je uzdahnula: “Senada… Emir te voli, ali boji se reći ti istinu. On misli da nikad neće biti dovoljno dobar za tebe jer si ti uvijek bila savršena majka. Osjeća pritisak da mora biti savršen muž i otac – a boji se da te ne razočara. Zato se povukao.”
Stajala sam na pijaci među ljudima i osjećala se kao da me neko ogolio do kosti.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam radila iz ljubavi – a možda je to bila i potreba da budem potrebna? Da budem nezamjenjiva?
Dani su prolazili sporo. Ponekad bih prošla ispod njihovog prozora i čula Tarikov smijeh. Nisam imala hrabrosti pokucati.
Jednog dana Emir mi je poslao poruku: “Mama, možemo li na kafu?”
Sjeli smo u isti onaj kafić kod Vječne vatre.
“Mama… izvini što sam bio grub. Samo… teško mi je balansirati između svega. Volim te i trebaš mi – ali moram naučiti biti otac na svoj način.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Emire, ja samo želim tvoju sreću. Ako to znači da moram naučiti biti manje prisutna – pokušat ću. Samo mi nemoj zatvoriti vrata zauvijek.”
Emir me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Danas viđam Tarika rjeđe nego prije, ali svaki put kad ga zagrlim osjećam zahvalnost što još uvijek imam priliku biti dio njegovog života.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti previše? Gdje je granica između brige i gušenja? Možemo li ikada naučiti pustiti one koje najviše volimo?