Nisi rođena da budeš lijepa, samo da budeš korisna – priča jedne žene iz Sarajeva
“Zar ti nije dosta više biti sama, Lejla?” Majčin glas para tišinu, dok kapljice kiše udaraju o prozor naše male kuhinje na Grbavici. Pogledam je preko tanjira hladne supe, osjećam kako mi se grlo steže. “Nije svaka žena rođena da bude lijepa, ali barem budi korisna. Vidi Amru, ona je već treće dijete rodila. A ti?”
U tom trenutku, kao da mi je neko izbio zrak iz pluća. Imam trideset i šest godina, radim kao medicinska sestra na Pedijatriji, svaki dan spašavam tuđu djecu, a navečer se vraćam u ovaj stan gdje sam uvijek samo – Lejla, kćerka. Nikad žena. Nikad ona koja je dovoljna sama sebi.
Sjećam se kad sam imala dvadeset i dvije, kad me Jasmin ostavio jer sam “previše ozbiljna”. Majka je tada rekla: “Nije on za tebe, ali moraš naučiti kako biti malo mekša. Muškarci ne vole kad si pametna više od njih.” Od tada sam naučila šutjeti kad bih imala nešto pametno za reći. Naučila sam biti korisna – pomoći bratu s djecom, skuhati ručak ocu, donijeti lijekove komšinici Fatimi. Bila sam svima pri ruci, ali nikad nikome prva.
Jednom sam pokušala reći majci kako se osjećam. “Mama, znaš li ti koliko je teško svaki dan gledati kako svi oko mene žive svoje živote, a ja stalno čekam da me neko primijeti?”
Samo je odmahnula rukom: “Lejla, život nije film. Nije važno da te neko vidi, važno je da si korisna. Kad te ljudi trebaju, nećeš nikad biti sama.”
Ali ja jesam bila sama. I to ne ona tiha samoća koju biraš, nego ona koja te izjeda iznutra dok gledaš kako tvoje prijateljice postaju supruge i majke, a ti ostaješ nečija teta, nečija sestra, nečija kćerka.
Jedne večeri, nakon još jedne smjene u bolnici, sjela sam s kolegicom Aidom na kafu. “Lejla, znaš li ti da si ti najpouzdanija osoba koju znam? Ali kad si zadnji put nešto uradila samo za sebe?”
Nisam znala odgovoriti. Nisam znala ni šta bih voljela raditi da imam vremena ili hrabrosti. Sve moje želje bile su potisnute pod težinom tuđih potreba.
A onda je došao Ramiz. Novi ljekar na odjelu, razveden, otac dvoje djece. Bio je ljubazan prema meni, pitao me za mišljenje o pacijentima, smijao se mojim šalama. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđenom. Počeli smo izlaziti na kafe poslije posla, pričali o knjigama i filmovima. Srce mi je brže kucalo svaki put kad bi me pogledao onim toplim očima.
Kad sam majci spomenula Ramiza, lice joj se smračilo: “Razveden? S dvoje djece? Lejla, zar nemaš bolje opcije? Zar ti nije dosta tuđih problema?”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam: zar uvijek moram birati ono što je lakše za druge? Zar nikad ne mogu birati ono što je dobro za mene?
Ramiz me pozvao na večeru kod sebe. Njegova djeca su me dočekala s osmijehom i crtežima koje su nacrtali za mene. Osjetila sam toplinu doma kakvu nisam imala godinama. Kad smo ostali sami u kuhinji, Ramiz me pogledao i tiho rekao: “Lejla, ti si više od onoga što drugi vide u tebi. Zaslužuješ biti sretna.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati o svemu što sam propustila jer sam uvijek bila tu za druge. Počela sam odbijati pozive na porodične ručkove kad bih bila preumorna. Počela sam govoriti “ne” kad bi me brat zamolio da pričuvam djecu dok on ide na utakmicu.
Majka je bila povrijeđena: “Zar si postala sebična? Šta će ljudi reći?”
Ali prvi put u životu nisam osjećala krivicu. Osjećala sam olakšanje.
Jednog dana došla sam kući i zatekla majku kako sjedi sama za stolom. Pogledala me tužno: “Lejla, bojim se da ćeš ostati sama ako nastaviš ovako.” Sjela sam pored nje i uzela joj ruku.
“Mama, možda ću ostati sama. Ali barem ću znati da sam živjela svoj život, a ne tuđi.” Suze su joj zasjale u očima, ali nije ništa rekla.
Ramiz i ja smo nastavili viđati se. Nije bilo lako – njegova bivša supruga nije bila oduševljena mojim prisustvom u životu njihove djece, a moji roditelji su sve manje pričali sa mnom o budućnosti. Ali prvi put sam osjećala da imam pravo na svoje izbore.
Ponekad se još uvijek pitam jesam li pogriješila što nisam išla lakšim putem – udala se za nekog “prikladnog”, rodila djecu i nastavila biti korisna svima osim sebi.
Ali onda se sjetim Ramizovih riječi i osmijeha njegove djece kad me zagrle.
Možda nije dovoljno biti samo korisna. Možda svi mi želimo da nas neko vidi onakvima kakvi zaista jesmo.
Šta vi mislite – je li važnije biti koristan drugima ili sretan sa sobom? Koliko dugo možemo živjeti u tuđim očekivanjima prije nego što zaboravimo tko smo zapravo?