Nisam više znala tko sam: Moj brak s Edinom i borba protiv sjene njegove majke
“Opet si zaboravila da Edin ne voli špinat!” glas njegove majke, Senade, odjeknuo je kroz kuhinju dok sam stajala pored štednjaka, držeći kutlaču kao štit. Edin je sjedio za stolom, spuštenih očiju, i šutio. U tom trenutku, u toj maloj kuhinji u Zenici, shvatila sam da nisam supruga – bila sam samo gost u vlastitom životu.
Kad smo se Edin i ja vjenčali, vjerovala sam da počinjemo nešto svoje. On je bio tih, blag čovjek, uvijek spreman pomoći drugima. Ja sam bila zaljubljena u njegovu dobrotu, ali nisam znala da ta dobrota ima cijenu. Prve sedmice braka provele smo kod njegovih roditelja, “dok ne završimo stan”, kako su rekli. Ali stan nikad nije bio dovoljno gotov, a ja nikad dovoljno dobra.
Senada je bila žena s čeličnom voljom. Svako jutro ulazila bi u našu sobu bez kucanja: “Ajde, Ajla, vrijeme je za kafu!” Nije bilo važno što sam radila do kasno ili što sam imala planove. Moj život se pretvorio u niz zadataka koje je ona zadavala: “Operi prozore, Edin voli kad je svjetlo”, “Nemoj tako slagati veš, ja ću ti pokazati kako treba”. Edin bi samo slegnuo ramenima: “Pusti mamu, znaš kakva je.”
Jedne večeri, dok smo ležali u krevetu, skupila sam hrabrost: “Edine, zar ne vidiš da me tvoja mama guši? Ne mogu više ovako.” On je šutio dugo, a onda rekao: “Ajla, ona je sama sve podigla nakon što je babo umro. Navikla je biti glavna. Proći će to.”
Ali nije prošlo. Svaki dan bio je isti – Senada je određivala što ćemo jesti, gdje ćemo ići, čak i kako ću se obući kad idemo kod rodbine. Kad sam predložila da odemo na vikend sami u Sarajevo, rekla je: “A ko će meni pomoći oko bašte?” Edin je odmahnuo rukom: “Možda drugi put.”
Moja mama iz Mostara zvala me sve rjeđe. Osjećala sam sram – nisam htjela priznati da mi brak nije onakav kakav sam sanjala. Prijateljice su se povukle; nisam imala vremena ni za kafu ni za poruke. Počela sam gubiti sebe.
Jednog dana, dok sam u tišini prala suđe, Senada je došla iza mene i tiho rekla: “Znaš li ti šta znači biti prava žena? Prava žena zna svoje mjesto.” U tom trenutku nešto se slomilo u meni. Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Edina kako mirno diše i pitala se – gdje sam nestala?
Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer zapisivala bih što mi je tog dana uzela – slobodu, dostojanstvo, glas. Pisala sam i o sitnim pobjedama: kad bih uspjela prošetati sama do grada ili kad bih uspjela reći “ne” na sitnicu.
Jednog jutra, dok sam sjedila na klupi ispred kuće, prišla mi je komšinica Azra. Pogledala me sažaljivo: “Ajla, nisi ti ovdje sretna. Znam ja Senadu još iz mladosti – ona ne pušta lako.” Prvi put sam nekome priznala: “Ne znam više tko sam. Bojim se da ću zauvijek ostati samo Senadina snaha.”
Tog dana odlučila sam razgovarati s Edinom ozbiljno. Sjeli smo navečer na balkon.
“Edine, ja ovako više ne mogu. Ili ćemo otići u svoj stan ili ću otići sama kod svojih roditelja. Ne želim biti samo dodatak tvojoj mami. Želim biti tvoja žena.”
Gledao me dugo, kao da me prvi put vidi.
“Ajla… ne znam mogu li ostaviti mamu samu. Ona nema nikoga osim mene.”
“A ja? Ja nemam nikoga osim tebe ovdje! Zar ne vidiš da nestajem? Da više ne znam ni što volim ni što želim?”
Te noći nisam spavala. Ujutro sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Lejle u Sarajevo. Plakala sam cijelim putem autobusom.
Lejla me dočekala raširenih ruku: “Ajla, nisi ti kriva što si pokušala biti dobra snaha. Ali imaš pravo na svoj život!”
Nekoliko dana kasnije Edin me nazvao.
“Ajla… mama je ljuta, ali… fališ mi. Razmišljao sam o svemu. Možda stvarno trebamo pokušati sami.”
Vratila sam se pod uvjetom da odmah preselimo u naš stan – nije bio savršen, ali bio je naš. Senada nije dolazila danima; kad se napokon pojavila, gledala me hladno:
“Ti si ga odvela od mene.”
“Nisam ga odvela – samo želim svoj život,” odgovorila sam mirno.
Nije bilo lako – Edin i ja smo se često svađali oko granica s njegovom mamom. Ali polako smo učili biti par, a ne tim protiv nje.
Danas znam da nisam pogriješila što sam se borila za sebe. Ali pitam se – koliko nas još živi tuđi život jer nas strah od osude ili gubitka drži prikovanima uz tuđe želje?
Jeste li vi ikad morali birati između sebe i porodice? Koliko daleko biste išli za vlastitu sreću?