Nisam ni dadilja ni sluškinja: Kako sam kćeri rekla da imam svoj život
“Mama, možeš li danas opet pričuvati Leona?” Norin glas bio je umoran, ali u njemu je titrala i neka podrazumijevajuća sigurnost, kao da je odgovor već poznat. Pogledala sam kroz prozor na kišni zagrebački dan i osjetila kako mi srce preskače. “Nora, danas imam dogovor s Jasnom. Idemo na izložbu u Muzej suvremene umjetnosti. Nisam ti stigla reći…”
S druge strane tišina, pa uzdah. “Ali, mama, znaš da mi je teško. Kyle opet radi do kasno, a ja… Ne mogu više sama.”
Zatvorila sam oči. U glavi su mi se vrtjele slike posljednjih mjeseci: ja s Leonovom bočicom u ruci, ja kako perem Norine plahte dok ona spava, ja kako trčim po pelene jer su zaboravili kupiti. Sjećam se kad sam prvi put držala Leona – srce mi je bilo puno ljubavi i ponosa. Željela sam pomoći, biti tu za svoju kćerku, ali nisam ni primijetila kad je pomoć postala obaveza, a obaveza teret.
“Nora, znaš da te volim i da volim Leona. Ali… ne mogu uvijek biti tu. Imam i ja svoj život.”
Osjetila sam kako mi glas drhti. S druge strane opet tišina, ovaj put duža, teža.
“Znači sad ti je važnije ići na izložbu nego pomoći vlastitoj kćeri?”
Te riječi su me zaboljele dublje nego što bih priznala. Kao da sam sebična jer želim nešto za sebe. Kao da je moj život prestao onog trenutka kad sam postala baka.
Sjetila sam se razgovora s Jasnom prošlog tjedna u kafiću na Trešnjevci. “Znaš, Marija,” rekla mi je dok smo pile kavu, “ti si uvijek bila tu za sve. Ali kad ćeš biti tu za sebe?” Pogledala sam je tada kao da govori o nekoj drugoj ženi. Ja? Za sebe?
Nakon što sam spustila slušalicu, osjećala sam se krivom. Otišla sam do kuhinje i gledala Leonovu šalicu na stolu. Prije nekoliko mjeseci osjećala sam se korisno, važno. Sada sam osjećala samo umor.
Te večeri, kad je Nora došla po Leona, nije me pogledala u oči. “Hvala,” rekla je kratko i uzela dijete u naručje. Kyle je čekao u autu ispred zgrade, tipkajući po mobitelu.
“Nora…” pokušala sam, ali ona je već izlazila kroz vrata.
Ostala sam stajati u hodniku s osjećajem praznine. U meni se miješala tuga i bijes – tuga jer nisam znala kako joj pomoći bez da izgubim sebe, bijes jer nitko nije pitao kako je meni.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći ravnotežu između onoga što želim i onoga što drugi očekuju od mene. Jasna me zvala svaki dan: “Jesi li dobro? Jesi li rekla što si trebala?”
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Ana iz Sarajeva.
“Marija, čujem da si opet cijeli dan čuvala malog?”
“Ma jesam… ali znaš šta, Ana? Umorna sam. Osjećam se kao dadilja u vlastitoj kući.”
Ana se nasmijala onim svojim toplim smijehom: “Pa reci im! Nisi im sluškinja! Imaš pravo na svoj život!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Sljedeći put kad me Nora nazvala, bila sam odlučna.
“Mama, možeš li sutra doći ranije? Treba mi pomoć s Leonovom temperaturom…”
“Nora,” prekinula sam je nježno ali čvrsto, “volim vas oboje, ali moramo postaviti granice. Ne mogu svaki dan biti tu. Imam svoje obaveze i želje. Ako trebaš pomoć, možemo dogovoriti unaprijed ili pronaći još nekoga tko može uskočiti kad ja ne mogu.”
S druge strane muk.
“Ne razumiješ koliko mi trebaš,” prošaptala je.
“Razumijem više nego što misliš,” odgovorila sam tiho. “Ali ako nastavim ovako, izgubit ću samu sebe. A onda neću biti dobra ni tebi ni Leonu.”
Nakon tog razgovora danima nismo pričale. Kyle mi nije slao poruke kao prije; osjećala sam se kao izdajica vlastite obitelji.
Jasna me tješila: “Proći će to. Naviknut će se da nisi uvijek dostupna. Moraš misliti na sebe!”
Jednog popodneva Nora je pokucala na vrata s Leonovom rukom u svojoj.
“Mama… oprosti ako sam bila gruba. Nisam znala koliko ti sve to teško pada.” Suze su joj klizile niz obraze.
Zagrlila sam je čvrsto.
“Samo želim da znaš da te volim,” šapnula sam joj u kosu.
Te večeri sjedile smo zajedno uz čaj dok se Leon igrao na podu.
“Možda bih mogla pitati Sanju iz susjedstva da ponekad pričuva Leona,” rekla je Nora tiho.
“To bi bilo dobro,” nasmiješila sam se kroz suze olakšanja.
Gledajući svoju kćerku i unuka kako se smiju na tepihu, shvatila sam koliko je važno postaviti granice – ne iz sebičnosti, nego iz ljubavi prema sebi i njima.
Ponekad se pitam: Zašto žene kod nas još uvijek osjećaju krivnju kad požele nešto za sebe? Zar nije vrijeme da naučimo reći ‘ne’ bez straha da ćemo izgubiti ljubav svojih najbližih?