Nisam mogla da prihvatim muževljevu djecu – istina o kojoj se šuti

“Zašto me ne voliš, Alma?” upitala me Ajla, gledajući me ravno u oči, dok su joj ruke drhtale iznad stola. Taj trenutak, ta rečenica, zarezala mi je srce dublje nego što sam ikada mislila da je moguće. Nisam imala odgovor. Nisam ga imala ni za nju, ni za sebe. Samo sam šutjela, osjećajući kako mi se grlo steže, a oči pune suzama koje nisam smjela pustiti pred njom.

Sve je počelo prije četiri godine, kad sam upoznala Edina. Bio je razveden, otac dvoje djece – Ajle i malog Tarika. Zaljubila sam se u njega kao nikad prije. Bio je pažljiv, topao, nasmijan, a ja sam vjerovala da ljubav može sve. Prvi put kad sam upoznala njegovu djecu, trudila sam se biti najbolja verzija sebe. Donijela sam im čokolade iz Sarajeva, nasmijala se njihovim šalama i pokušala pronaći zajednički jezik. Ali već tada sam osjetila zid – nevidljiv, ali čvrst kao beton.

Ajla me gledala s nepovjerenjem, Tarik je bio tih i povučen. Njihova majka, Sanja, nije olakšavala stvari. Slala je poruke Edinu kasno navečer, podsjećala ga na svaki rođendan, svaku školsku priredbu. Uvijek je bila tu – kao sjena između nas. “Djeca su još mala, treba im majka”, govorila bi Edinu kad god bi pokušao provesti vikend s nama. Ja sam bila gost u vlastitoj kući.

Prvih mjeseci sam se trudila. Pripremala sam im doručak, vodila ih u park, čitala priče pred spavanje. Ali svaki moj pokušaj završavao je šutnjom ili pogledom koji mi je govorio: “Nisi naša mama.” Edin je bio između dvije vatre. “Daj im vremena, Alma”, govorio bi nježno. “Znam da nije lako.” Ali vrijeme nije donosilo ništa osim još veće distance.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Tarik je iznenada rekao: “Mama pravi bolje palačinke.” Nisam znala šta da odgovorim. Samo sam se nasmiješila i nastavila okretati palačinke na tavi, ali mi je ruka drhtala. Te noći sam plakala u kupatilu, tiho da me niko ne čuje.

Moji roditelji nisu razumjeli moju bol. “Pa to su djeca, šta očekuješ? Moraš biti strpljiva”, govorila bi mi mama preko telefona iz Mostara. Ali niko nije znao koliko me boli kad Ajla odbije moju ruku na ulici ili kad Tarik zatraži da ga vodi Sanja na trening.

Najgore su bile nedjelje kad bi Sanja dolazila po djecu. Stajala bih na prozoru i gledala kako trče prema njoj, grle je kao da su mjesecima bili odvojeni. Edin bi tada šutio satima, a ja bih osjećala krivnju što nisam dovoljno dobra ni njemu ni njima.

Jednog dana, nakon još jedne svađe zbog toga što Ajla nije htjela večerati sa mnom za stolom, Edin je povisio ton: “Alma, moraš se više truditi! Oni su djeca!” Pogledala sam ga i prvi put osjetila bijes prema njemu. “A šta ako ja ne mogu više? Šta ako nisam dovoljno jaka za ovo?”

Počela sam izbjegavati kuću kad su djeca tu. Odlazila bih kod prijateljice Lejle ili bih satima šetala po Bulevaru samo da ne gledam njihove hladne poglede. Lejla me tješila: “Nisi ti kriva što te ne prihvataju. Djeca znaju biti okrutna.” Ali ja sam znala da problem nije samo u njima – bio je i u meni.

Jedne subote Ajla je imala temperaturu. Sanja nije mogla doći jer je bila na službenom putu. Edin je bio na poslu i zamolio me da ostanem s njom. Skuhala sam joj čaj i sjela pored kreveta. Gledala me bez riječi dok sam joj mijenjala obloge na čelu. U jednom trenutku tiho je rekla: “Znam da nisi moja mama… ali možeš li ostati dok ne zaspim?” Srce mi se steglo od tuge i nade u isto vrijeme.

Te noći sam prvi put pomislila da možda ipak ima nade za nas. Ali već sutradan sve se vratilo na staro – Ajla me ignorisala cijeli dan, a Tarik nije htio ni sjesti pored mene dok smo gledali crtiće.

Edin je postajao sve nervozniji zbog naše situacije. Počeli smo se svađati gotovo svakodnevno. Jedne večeri mi je rekao: “Ako ne možeš prihvatiti moju djecu, onda nema smisla da budemo zajedno.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Voljela sam ga svim srcem, ali nisam mogla natjerati sebe da volim njegovu djecu kao svoju.

Pokušavala sam pronaći podršku na forumima za maćehe, ali većina priča bila je ili bajkovita ili puna mržnje prema djeci iz prvog braka. Nigdje nisam našla nekoga ko bi iskreno priznao ono što ja osjećam – nemoć, tugu i krivnju.

Na kraju sam odlučila otići. Spakovala sam stvari i preselila kod sestre u Zenicu. Edin me molio da ostanem još jednu noć, ali nisam mogla više gledati ni njega ni djecu u oči.

Danas živim sama i često razmišljam o svemu što se dogodilo. Pitam se jesam li mogla biti bolja, strpljivija… ili jednostavno iskrenija prema sebi od početka? Znam da će mnogi reći da sam sebična ili slaba – ali ja znam koliko sam se trudila i koliko me boljelo svaki dan.

Možda nisam rođena da budem maćeha. Možda nisu sve porodice moguće – ma koliko željeli vjerovati u suprotno.

Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad srce ne može prihvatiti ono što razum želi? Da li ste vi ikada osjećali da ne pripadate tamo gdje ste najviše željeli biti?