Nisam besplatna dadilja: Porodična drama na hrvatsko-bosanski način

“Pa dobro, Ivana, zar je toliko teško pomoći sestri tvog muža?” glas svekrve Ružice odjekivao je kroz kuhinju, dok su tanjuri još zveckali na stolu. Osjetila sam kako mi lice gori, a ruke mi drhte dok pokušavam smiriti malog Leona koji je plakao u mom naručju. Nedjeljni ručak kod nas u Novom Zagrebu uvijek je bio prilika za okupljanje, ali danas je zrak bio težak kao olovo.

Moj muž, Dario, sjedio je preko puta mene, gledao u tanjur i šutio. Njegova sestra Martina, koja ima troje djece, već je treći put ove godine ostala bez dadilje. Svi su gledali u mene kao da sam jedina logična zamjena. “Ivana je na porodiljskom, ima vremena!” rekla je Ružica prije nekoliko dana, a danas je to ponovila pred cijelom porodicom.

“Nisam besplatna dadilja samo zato što sam na porodiljskom!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. Tišina. Čak se i Leon na trenutak utišao. Dario me pogledao kao da sam upravo opsovala pred njegovom majkom.

“Ivana, pa ti si doma cijeli dan. Martina radi, treba joj pomoć. Zar ti je teško čuvati još dvoje djece uz Leona?” Ružica je nastavila, a ja sam osjetila kako mi suze naviru u oči. Nije to bila samo ljutnja – bila je to godina nakupljenog umora, neprospavanih noći i osjećaja da svi očekuju da budem superžena.

“Mama, Ivana ima pravo reći ne,” pokušao je Dario tiho, ali Ružica ga je prekinula rukom.

“Ti šuti! Da nije bilo mene, ne bi ni znao što znači žrtvovati se za porodicu!”

Martina je sjedila sa strane i gledala u mobitel. Nije ni pokušala reći hvala ili barem pitati kako sam ja. Kao da se podrazumijeva da ću ja preuzeti njezinu djecu svaki put kad joj zatreba.

Nakon ručka svi su otišli u dnevni boravak osim mene. Ostala sam sjediti za stolom s Leonovom glavicom na ramenu. Srce mi je lupalo kao ludo. Osjećala sam se izdano od svih – od muža koji me nije podržao, od svekrve koja me tretira kao sluškinju, od Martine kojoj nikad nije palo na pamet da pita kako se ja osjećam.

Kasnije te večeri, dok sam uspavljivala Leona, Dario je došao u sobu. “Ivana, znaš da mama nije loša… Samo… navikla je da se svi žrtvuju za porodicu.”

“A što je sa mnom? Zar ja nisam porodica? Zar moje granice ne vrijede ništa?” pitala sam ga kroz suze.

Dario je slegnuo ramenima. “Znaš kakva je ona. Ako sad popustiš, uvijek će biti isto. Ali… možda si mogla biti malo blaža?”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala što više boli – njegova pasivnost ili činjenica da me ni on ne razumije.

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Ružica nije dolazila, ali su poruke stizale: “Nadam se da si razmislila o svom ponašanju.” Martina je u obiteljsku grupu slala slike svoje djece s komentarima tipa: “Šteta što nemaju tetu koja ih voli.” Dario je šutio i povlačio se u sebe.

Moja mama iz Osijeka nazvala me i pitala zašto zvučim tužno. Nisam imala snage objašnjavati joj sve detalje, ali ona je odmah znala: “Ivana, nisi ti ničija sluškinja. Ako sad ne postaviš granice, nikad nećeš moći disati punim plućima.”

Jedne večeri sjela sam sama za kuhinjski stol i napisala poruku Ružici: “Poštujem vašu žrtvu za porodicu, ali i ja imam pravo na svoje vrijeme i svoje dijete. Ne mogu biti dadilja Martininim klincima dok sam na porodiljskom. Nadam se da ćete to razumjeti.”

Odgovor nije stigao danima. U međuvremenu sam počela osjećati olakšanje – prvi put sam rekla NE i nisam umrla od toga. Leon je rastao, a ja sam svaki dan bila sve sigurnija u svoju odluku.

Jednog popodneva Martina mi je poslala poruku: “Znam da ti nije lako. Možda sam bila sebična. Hvala što si uvijek bila tu kad si mogla. Oprosti ako sam te povrijedila.” Nisam znala što da odgovorim – bilo mi je drago što me napokon netko čuje, ali rana je još bila svježa.

Dario i ja smo dugo razgovarali te večeri. Rekla sam mu sve što me boli – kako se osjećam nevidljivo, kako mi treba podrška, a ne još više obaveza. Po prvi put me stvarno slušao.

Danas znam da nisam pogriješila što sam branila svoje granice. Možda će mi zamjeriti još dugo, ali više ne želim živjeti po tuđim pravilima.

Ponekad se pitam: Zašto žene uvijek moraju biti te koje popuštaju? Zar naše vrijeme vrijedi manje samo zato što smo majke? Što vi mislite – jesam li bila sebična ili hrabra?