Nikada se nisam udala: Izdaja pod istim krovom
“Milice, moramo razgovarati,” rekla je Markova majka, Vesna, dok je nervozno vrtjela prsten na ruci. Bilo je to jedno obično popodne, a ja sam sjedila za kuhinjskim stolom, prelistavajući kataloge za vjenčanje. Marko je šutio, gledao kroz prozor, a ja sam osjećala da nešto nije u redu.
“Šta se dešava?” upitala sam, pokušavajući prikriti drhtaj u glasu. Vesna je duboko uzdahnula i pogledala Marka, kao da mu daje znak da progovori. On je samo slegnuo ramenima.
“Milice, znaš da te volimo kao svoju. Ali… situacija je teška. Moramo prodati stan.”
Osjetila sam kako mi srce propada u stomak. Stan? Naš stan? Onaj u kojem smo planirali živjeti nakon vjenčanja? “Zašto mi to tek sad govorite? Zar nismo zajedno planirali budućnost?”
Marko je izbjegavao moj pogled. “Nisam znao kako da ti kažem. Mama ima dugove još od tatine smrti. Ako ne prodamo stan, sve ćemo izgubiti.”
U tom trenutku, svi naši snovi o zajedničkom životu, o malim ritualima jutarnje kafe na balkonu, o našoj budućoj djeci – sve je nestalo kao dim. Osjetila sam izdaju, ne samo od Marka, već i od žene koju sam smatrala drugom majkom.
“A šta je sa mnom? Zar nisam zaslužila da znam? Zar nisam dio vaše porodice?” glas mi je bio povišen, ali nisam mogla kontrolirati suze koje su mi navirale.
Vesna je pokušala biti nježna: “Nismo htjeli da te opterećujemo. Znaš kakva su vremena… Sve je skupo, a dugovi rastu.”
Nisam mogla vjerovati. U mojoj porodici se uvijek sve govorilo otvoreno. Moja mama, Jasmina, uvijek je govorila: “Bolje gorka istina nego slatka laž.”
Te noći nisam spavala. Marko je pokušavao razgovarati sa mnom, ali svaki njegov pokušaj zvučao je kao izgovor. “Milice, molim te, razumij me. Nisam htio da te povrijedim. Samo… bojao sam se da ćeš otići ako saznaš koliko smo u problemima.”
“A sad kad znam? Šta očekuješ od mene? Da ostanem i pravim se da ništa nije bilo?”
Sutradan sam otišla kod svojih roditelja u Novom Zagrebu. Mama me dočekala na vratima, odmah primijetivši crvene oči.
“Šta se dogodilo, dijete moje?”
Ispričala sam joj sve. Tata je šutio, ali vidjela sam bijes u njegovim očima.
“Znaš li ti koliko je važno povjerenje u braku? Ako sad kriju ovakve stvari, šta će biti kasnije?” pitao je tata tiho.
Mama me zagrlila: “Ne moraš pristati na život u kojem nisi sigurna. Bolje sada bol nego cijeli život nesreće.”
Dani su prolazili u magli. Marko me zvao, slao poruke, molio da se vratim i oprostim mu. “Naći ćemo drugi stan! Počet ćemo iz početka! Samo nemoj odustati od nas!”
Ali svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Vesnin pogled – pogled žene koja me gledala kao kćerku, a ipak mi nije vjerovala dovoljno da mi kaže istinu.
Moje prijateljice su imale različita mišljenja. Ivana je rekla: “Svi griješe, Milice. Možda su stvarno mislili da te štite.” Ali Lejla je bila oštrija: “Ako sad lažu, lažaće i sutra. Ne pristaj na manje nego što zaslužuješ!”
Počela sam preispitivati sve – svoje snove, svoje vrijednosti, pa čak i vlastitu sposobnost da procijenim ljude. Jesam li bila previše naivna? Jesam li previše vjerovala bajkama o ljubavi?
Jedne večeri Marko se pojavio pred mojim vratima s buketom bijelih ljiljana – mojih omiljenih cvjetova.
“Molim te, Milice… Hajde da razgovaramo kao odrasli ljudi. Znam da sam pogriješio. Ali volim te više od svega na svijetu. Bez tebe nemam ništa.”
Gledala sam ga dugo. U njegovim očima vidjela sam iskrenu tugu, ali i strah – strah od gubitka, ali možda i strah od odgovornosti.
“Marko,” rekla sam tiho, “ljubav nije samo osjećaj. Ljubav je povjerenje, iskrenost i spremnost da zajedno nosimo teret života. Ako toga nema – šta nam ostaje?”
Nije odgovorio odmah. Samo je sjeo na stepenice ispred moje zgrade i spustio glavu među ruke.
Te noći donijela sam odluku koja mi je slomila srce – ali i otvorila oči.
Nazvala sam ga sutradan: “Ne mogu više ovako. Volim te, ali ne mogu graditi život na lažima i tajnama. Zaslužujem više od toga – i ti zaslužuješ biti iskren prema sebi i drugima.”
Nakon toga više se nismo čuli. Vesna mi je poslala poruku: “Žao mi je što je ovako završilo. Bila si nam kao kćerka.” Nisam odgovorila.
Danas imam 28 godina i još uvijek nisam udana. Ponekad me ljudi pitaju zašto – a ja samo kažem: “Zato što vjerujem da ljubav bez povjerenja nije ljubav.” Još uvijek sanjam o porodici i sreći, ali sada znam da neću pristati na manje od onoga što zaslužujem.
Ponekad se pitam: Da li sam bila previše stroga? Da li je moguće oprostiti ovakvu izdaju ili su neke granice ipak nepremostive? Šta vi mislite – gdje vi povlačite crtu između oprosta i samopoštovanja?