Nikad izgovoreno „oprosti“: Priča o majci i kćeri koja je čekala priznanje

„Jesi li ti normalna, Ivana? Opet si zaboravila kupiti kruh! Šta sam ja tebi, sluškinja?“

Te riječi odzvanjaju mi u glavi dok stojim u kuhinji njenog stana u Novom Zagrebu, gledajući kako se mršti dok pokušava otvoriti staklenku džema. Ruke joj drhte, a ja joj pružam pomoć, iako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nikad nije bilo lako s njom. Nikad nisam bila dovoljno dobra. Nikad nisam čula ono jednostavno „oprosti“.

Sjećam se djetinjstva u Sarajevu, prije rata. Mama, Jasna, uvijek je bila stroga, hladna, kao da joj je netko ukrao toplinu iz srca. Tata je rano otišao – ne svojom voljom, nego zbog bolesti – i ostale smo same. Tada sam imala samo devet godina. Umjesto zagrljaja i utjehe, dobila sam popis obaveza: „Ivana, pospremi sobu. Ivana, pazi na mlađeg brata. Ivana, idi po kruh.“

Nikad nije pitala kako sam. Nikad nije rekla da me voli. Samo zadaci, samo kritike. Kad sam prvi put dobila peticu iz matematike, samo je slegnula ramenima: „To se od tebe očekuje.“ Kad sam pala ispit iz fizike u srednjoj školi, vikala je satima: „Sramotiš me pred ljudima! Šta će reći komšije?“

Godinama sam pokušavala biti bolja. Upisala sam fakultet u Zagrebu, radila dva posla da bih mogla plaćati stan i slati novac kući. Brat je otišao u Njemačku čim je završio srednju školu – pobjegao od svega, a ja sam ostala. Uvijek sam ostajala.

Sada, kad je mama ostala sama u stanu punom uspomena i gorčine, zove me svaki dan. „Ivana, dođi mi pomoći oko računa. Ivana, boli me noga. Ivana, nisi mi kupila lijekove.“ Kao da nikad nije bilo onih godina šutnje i hladnoće. Kao da nikad nije rekla: „Ti si mi samo teret.“

Jednog dana, dok joj mijenjam zavoj na nozi, ne izdržim više.

„Mama, zašto nikad nisi mogla biti nježna prema meni? Zašto nikad nisi rekla da ti je žao?“

Pogleda me kao da sam joj postavila najgluplje pitanje na svijetu.

„Šta ti sad fali? Sve sam ti dala! Hranu, krov nad glavom… Nisam imala vremena za gluposti.“

Osjetim kako mi suze naviru na oči. „Nisi mi dala ljubav. Nikad nisi rekla da si ponosna na mene.“

Ona šuti nekoliko sekundi, pa promrmlja: „Nisam ja znala drugačije. Moja majka je bila još gora.“

To je prvi put da priznaje išta o svom djetinjstvu. Ali nema isprike. Nema priznanja boli koju mi je nanijela.

Te večeri sjedim sama u svom stanu na Trešnjevci i gledam stare fotografije. Na jednoj smo mama i ja na moru u Makarskoj – ona ozbiljna, ja nasmijana jer još nisam znala što znači biti nevoljena. Pitam se gdje je nestala ta djevojčica koja je vjerovala da će jednog dana sve biti bolje.

Brat mi šalje poruku iz Minhena: „Kako je mama?“ Odgovaram kratko: „Isto.“ On zna što to znači. On ne pita više.

Sljedećih tjedana mama postaje sve slabija. Liječnici kažu da mora na operaciju kuka. Brinem se za nju, ali osjećam i ljutnju – zašto uvijek ja? Zašto brat može pobjeći, a ja moram nositi sve?

Jedne noći dok sjedim uz njen krevet u bolnici Rebro, ona me pogleda i tiho kaže:

„Znaš… možda nisam bila dobra majka. Ali nisam znala bolje.“

To je najbliže isprici što ću ikad dobiti.

Vraćam se kući umorna, prazna. Prijateljica Mirela me pita na kavi: „Zašto joj još uvijek pomažeš?“ Slegnem ramenima: „Jer je moja majka.“

Ali duboko u sebi znam – pomažem joj jer još uvijek čekam ono „oprosti“. Još uvijek čekam priznanje da sam vrijedna ljubavi.

Dani prolaze, mama se polako oporavlja. Svaki put kad joj donesem juhu ili joj pročitam novine, nadam se da će reći nešto lijepo. Ali ona ostaje ista – zahtjevna, nezadovoljna.

Jednog dana dok izlazim iz njenog stana, ona me zaustavi:

„Ivana… Jesam li ti stvarno toliko loša bila?“

Zastanem na vratima, okrenem se prema njoj.

„Bila si mi potrebna kao majka, a imala sam samo nadzornika.“

Ona spusti pogled i šuti.

Vraćam se kući s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno. Možda nikad neću dobiti ono što želim od nje – priznanje boli, ispriku ili zagrljaj. Ali možda mogu sebi dati ono što mi ona nije mogla dati – oprost.

Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti nekome tko nikad nije priznao svoju grešku? Ili zauvijek ostajemo zatočenici tuđih rana?