Nevidljiva u domu vlastitog sina: Vikend u Beogradu koji mi je promijenio pogled na majčinstvo

“Mama, možeš li mi samo donijeti čašu vode?” – glas mog sina Ivana odjeknuo je iz dnevne sobe dok sam još uvijek stajala na pragu njegovog stana u Beogradu, s torbom u ruci i osmijehom koji je polako blijedio. Nisam ni stigla skinuti kaput, a već sam bila u ulozi posluge. Pogledala sam snahu, Anu, koja je sjedila na kauču s mobitelom u ruci, ne podižući pogled.

“Evo, sine,” odgovorila sam tiho, pokušavajući sakriti razočaranje. U kuhinji sam pronašla sudoper prepun prljavog suđa i mrvice po stolu. Pomislila sam: ‘Možda su imali naporan tjedan, pa nisu stigli.’

Nisam došla da sudim, došla sam da ih vidim, da provedemo vrijeme zajedno. Ali već prvog dana osjećala sam se kao gost koji smeta. “Mama, možeš li i ovo oprati?” Ana je pokazala na lonac s ostacima juhe. “Naravno,” izustila sam, iako me boljelo.

Dok sam ribala lonac, sjećanja su navirala: kako sam Ivana učila da veže pertle, kako sam mu nosila sendviče u školu kad bi zaboravio užinu, kako sam ostajala budna kad bi imao temperaturu. Sve te godine brige i ljubavi, a sada… sada sam bila nevidljiva.

Navečer smo sjeli za stol. Ivan je pričao o poslu, Ana o novoj seriji. Nitko me nije pitao kako sam ja. “Mama, možeš li mi dodati sol?” – “Naravno, sine.”

U ponoć sam ležala na kauču u dnevnoj sobi jer su njih dvoje zauzeli jedinu spavaću sobu. Čula sam ih kako se smiju iza zatvorenih vrata. Osjećala sam se kao višak.

Ujutro sam ustala prva. Skuhala sam kavu, pospremila stan, oprala rublje. Kad su ustali, Ivan je samo promrmljao: “Dobro jutro.” Ana je uzela šalicu kave bez riječi zahvalnosti.

“Jeste li dobro spavali?” pitala sam. “Može biti bolje,” rekla je Ana i otišla pod tuš.

Pokušala sam razgovarati s Ivanom dok je doručkovao. “Sine, kako ti ide na poslu? Jesi li zadovoljan?”

“Ma dobro je, mama. Ne brini se ti za mene.”

Osjetila sam zid između nas. Gdje je nestao onaj dječak koji mi je trčao u zagrljaj? Gdje je nestala zahvalnost?

Popodne smo otišli u šetnju Kalemegdanom. Ivan je cijelo vrijeme tipkao po mobitelu, Ana je fotografirala za Instagram. Hodala sam iza njih kao sjena.

Na povratku kući Ana me zamolila da skuham ručak jer ona ima online sastanak. Skuhala sam sarmu, Ivanu omiljeno jelo iz djetinjstva. Kad su sjeli za stol, pojeli su bez riječi.

Navečer sam sjedila sama na balkonu i gledala svjetla Beograda. U grudima mi se stezalo. Prvi put u životu pitala sam se: gdje sam pogriješila? Jesam li previše davala? Jesam li ih razmazila do te mjere da me više ne vide?

Sutradan sam spakirala stvari ranije nego što sam planirala. Ivan me ispratio do vrata.

“Zar već ideš?” pitao je ravnodušno.

“Moram, sine. Imam posla kod kuće.”

“Dobro, čujemo se.”

Nije bilo zagrljaja, nije bilo poljupca. Samo tišina.

Vozila sam se autobusom prema Sarajevu i gledala kroz prozor dok su mi suze klizile niz lice. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nikad nisam izgovorila: ‘Zar je moguće da ljubav majke može postati tako nevidljiva? Da li smo mi majke same krive što nas djeca uzimaju zdravo za gotovo?’

Možda nisam trebala uvijek biti tu za njega. Možda ljubav treba imati granice da bi bila cijenjena.

Što vi mislite? Je li moguće da previše brige i ljubavi može djecu učiniti slijepima za naše žrtve? Gdje prestaje majčina dužnost, a počinje njeno pravo na poštovanje?