„Ne želim imati djecu” – Moja odluka, moja borba: Priča žene koja je izabrala sebe

„Elizabeta, kad ćeš nam napokon reći nešto lijepo? Kad ćeš nas obradovati?“ Glas moje majke, Anđe, odzvanjao je kuhinjom dok je rezala domaći kruh. Miris svježe kave širio se prostorijom, ali meni je u grlu stajala knedla. Otac, Stjepan, sjedio je za stolom i šutke gledao kroz prozor, kao da zna što slijedi.

Duboko sam udahnula. „Mama, tata… Moram vam nešto reći.“

Majka je spustila nož. „Što je sad?“

„Ne želim imati djecu.“

Tišina. Samo sat na zidu otkucavao je sekunde, a meni su dlanovi bili mokri od znoja. Otac je prvi progovorio: „Šta to pričaš, dijete? Pa nisi valjda ozbiljna?“

„Ozbiljna sam. Razmišljala sam dugo o tome. Ne osjećam želju da budem majka. Ne vidim sebe u toj ulozi.“

Majka je ustala, lice joj se izobličilo od šoka i tuge. „Elizabeta, pa to nije prirodno! Svi žele unuke! Šta će reći tvoja sestra Ivana? Šta će reći susjedi?“

Zatvorila sam oči na trenutak, pokušavajući se sabrati. Ova scena nije bila nova – godinama su me ispitivali kad ću se udati, kad ću roditi, kao da je to jedini smisao mog postojanja. Ali sada sam prvi put jasno izgovorila ono što osjećam.

Moja sestra Ivana, koja već ima dvoje djece, kasnije mi je poslala poruku: „Jesi li ti normalna? Pa nećeš valjda ostaviti mamu i tatu bez unuka s tvoje strane? Šta ćeš raditi kad ostariš? Tko će ti donijeti čašu vode?“

Te riječi su me boljela više nego što sam očekivala. Osjećala sam se kao izdajica vlastite krvi, kao da sam prekršila nepisano pravilo Balkana – žena vrijedi onoliko koliko rađa.

Dani su prolazili u napetosti. Majka me izbjegavala, otac je bio još tiši nego inače. Na poslu sam se trudila biti profesionalna, ali kolegica Mirela mi je jednog dana prišla dok smo pile kavu:

„Čula sam od tvoje sestre… Zašto si tako odlučila? Znaš li koliko žena ne može imati djecu, a ti možeš pa nećeš?“

Pogledala sam je ravno u oči. „Znam. I žao mi je zbog njih. Ali nije pošteno da rađam samo zato što mogu ili zato što drugi to očekuju od mene.“

Mirela je slegnula ramenima. „Samo pazi da se ne pokaješ.“

Noći su mi bile najteže. Ležala bih budna, slušajući kišu kako udara o prozor mog stana u Sarajevu. Pitala sam se jesam li sebična ili hrabra. Jesam li iznevjerila roditelje ili sam napokon bila iskrena prema sebi?

Jednog vikenda otišla sam kod bake Ruže u Mostar. Znala sam da će ona možda bolje razumjeti – ona je uvijek bila drugačija, žena koja je preživjela rat i gubitke, koja je znala što znači izbor.

Sjele smo na balkon s pogledom na Neretvu. Baka me pogledala svojim mudrim očima.

„Dijete moje, život ti daje samo jednu priliku da budeš svoja. Ako ne želiš djecu, nemoj ih imati zbog drugih. Samo pazi da živiš punim plućima i voliš ono što jesi.“

Te riječi su mi dale snagu. Počela sam češće razgovarati s ljudima koji su razmišljali slično meni – upoznala sam Lejlu iz Tuzle preko interneta, koja je prošla isto i sada vodi grupu podrške za žene koje ne žele biti majke.

Ali pritisak nije nestajao. Na obiteljskim okupljanjima tema djece uvijek bi visila u zraku poput oblaka pred kišu.

Jednom prilikom, dok smo sjedili za stolom na Ivaninom rođendanu, stric Ante me upitao: „A šta ti čekaš? Da te prođe vrijeme? Znaš li ti koliko si već stara?“

Pogledala sam ga mirno: „Ne čekam ništa, striko. Samo živim svoj život.“

Svi su zašutjeli. Osjetila sam olakšanje – prvi put nisam osjećala sram.

Ali najteže mi je bilo s majkom. Jedne večeri došla je kod mene, donijela pitu od jabuka kao nekad kad sam bila dijete.

Sjela je za moj kuhinjski stol i dugo šutjela.

„Elizabeta… Znaš li koliko sam sanjala o tome da te vidim kao majku? Da držiš dijete u naručju…“

Pogledala sam je kroz suze: „Znam, mama. Ali ja to ne želim. Ne bih bila dobra majka ako bih to radila zbog tebe ili bilo koga drugog.“

Plakale smo obje te večeri. Prvi put me zagrlila bez riječi osude.

Godinu dana kasnije odnosi su se polako popravljali. Naučila sam postaviti granice i reći „ne“ bez grižnje savjesti. Naučila sam voljeti sebe i svoj izbor.

Ipak, ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam ispunila njihova očekivanja? Ili sam napokon ispunila svoja?

Što vi mislite – ima li svaka žena pravo na svoj izbor ili smo još uvijek zarobljene tuđim snovima?