Ne mogu oprostiti sinu što mi je oduzeo šansu za sreću: Ispovijest jedne usamljene majke
“Ne možeš to napraviti, mama! Ne možeš ga dovesti ovdje!” Damirov glas odjekivao je stubištem, a ja sam stajala na vratima, držeći ključeve u ruci, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Bilo je kasno proljeće, miris lipe širio se kroz prozor, ali u našem stanu mirisalo je na napetost i neizgovorene riječi.
Damir je imao 19 godina, taman završavao srednju školu. Nakon razvoda s njegovim ocem, godinama sam bila sama. Nisam imala vremena ni snage za ljubav – posao u knjižnici, briga o njemu, beskrajne roditeljske sastanke i borba s računima. Ali kad sam upoznala Edina na seminaru u Zagrebu, prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da sam živa. Smijali smo se istim glupostima, volio je knjige kao i ja, znao je slušati. Nisam planirala ništa ozbiljno, ali život me iznenadio.
“Damire, Edin nije tvoj otac. On nije kriv za ono što se dogodilo između mene i tate. Samo želim biti sretna…” pokušala sam tiho, ali on me prekinuo:
“Sretna? A gdje sam ja u toj tvojoj sreći? Zar ti nije dosta što si me ostavila samog kad si radila po cijele dane? Sad ćeš još i njega dovesti ovdje?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što reći. Znam da sam često bila odsutna, ali nisam imala izbora. Sve sam radila zbog njega. Ali on to nije mogao vidjeti.
Te večeri nisam dovela Edina kući. Otišla sam u svoju sobu i plakala do kasno u noć. Sljedećih dana Damir je bio hladan, jedva da mi je odgovarao na pitanja. Edin je osjećao da nešto nije u redu i pitao me želi li me moj sin uopće vidjeti sretnu. Nisam znala odgovor.
Prošlo je nekoliko tjedana. Edin me pozvao da provedemo vikend zajedno na moru. Pristala sam, ali Damiru nisam rekla gdje idem. Kad sam se vratila, našla sam ga kako sjedi u mraku, s praznim pogledom.
“Gdje si bila? Znaš li ti koliko sam se brinuo? Mogla si barem javiti!”
“Damire, odrasla sam žena. Imam pravo na svoj život…”
“A ja? Ja nemam pravo na majku?”
Te riječi su me pogodile kao nož. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Sljedećih dana Damir je počeo izbjegavati kuću, dolazio bi kasno, a često bi prespavao kod prijatelja. Počela sam sumnjati da nešto nije u redu.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to policajac iz lokalne postaje:
“Gospođo Ivana, vaš sin je priveden zbog tuče ispred kluba. Možete li doći po njega?”
Srce mi je stalo. Kad sam stigla, Damir je sjedio na klupi, krvave usne i pogleda punog bijesa i srama.
“Zašto to radiš sebi? Zašto meni?” pitala sam ga dok smo išli kući.
“Nije meni ništa… Samo… Ne mogu te gledati s njim. Ne mogu!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se rastrgano između ljubavi prema sinu i želje za vlastitom srećom. Edin je bio strpljiv, ali nakon nekoliko mjeseci rekao mi je:
“Ivana, volim te, ali ne mogu biti razlog zbog kojeg tvoj sin pati. Ako moraš birati između mene i njega… Ja ću otići.”
I otišao je. Ostala sam sama, još jednom. Damir se vratio kući kao da se ništa nije dogodilo, ali između nas je ostao zid tišine i neizgovorenih riječi.
Godine su prolazile. Damir je završio fakultet, zaposlio se u Sarajevu i rijetko dolazio kući. Ja sam ostala sama u našem malom stanu u Novom Zagrebu, okružena knjigama i uspomenama na ono što sam mogla imati.
Ponekad ga nazovem, ali razgovori su kratki i površni. Nikada nismo razgovarali o Edinu, nikada nismo otvorili tu ranu do kraja.
Sada imam 52 godine i pitam se: Jesam li pogriješila što sam stavila sina ispred sebe? Jesam li imala pravo na sreću ili sam trebala zauvijek ostati samo majka?
Ponekad sanjam Edina i pitam se kako bi moj život izgledao da sam imala hrabrosti boriti se za sebe. Ali kad pogledam Damira, vidim izgubljenog dječaka koji nikada nije naučio dijeliti ljubav svoje majke.
Možda mu jednog dana uspijem oprostiti. Možda jednog dana oprostim i sebi.
Ali recite mi vi – ima li majka pravo na vlastitu sreću ili zauvijek ostaje samo majka?