Moja kćerka, njena kosa i mi na rubu: Može li se dijete žrtvovati za ideju?
“Neću! Neću!” Lana je vrištala iz kupatila, a zvuk njenog plača parao mi je uši kao da mi neko nožem struže po srcu. Emina je stajala ispred vrata, ruku stisnutih u šake, lice joj je bilo crveno, a oči pune suza i bijesa. “Lana, molim te, to je za Amru! Zamisli kako je njoj!”
Stajao sam na hodniku, zbunjen i paraliziran. Nikad nisam vidio Eminu tako odlučnu, ali ni Lanu tako slomljenu. “Emina, pusti dijete!” prošaptao sam, ali ona me nije ni pogledala. “Ne razumiješ ti ništa, Damire! Ovo je važno!”
Lana je imala samo jedanaest godina. Njena duga smeđa kosa bila je njen ponos. Svako jutro bi je češljala pred ogledalom, pjevušeći pjesme iz škole. A sada – zbog Amre, njene prijateljice iz razreda koja je oboljela od leukemije – Emina je odlučila da Lana treba obrijati glavu u znak podrške.
“Mama, ne mogu! Svi će mi se smijati!” jecala je Lana. “Niko ti se neće smijati! Bit ćeš hrabra! Pokazat ćeš svima šta znači biti prijatelj!” Emina je bila neumoljiva.
Sjetio sam se svog djetinjstva u Sarajevu, rata i svega što smo izgubili. Sjećam se kako su moji roditelji uvijek govorili da porodica dolazi prije svega. Ali šta kad porodica postane bojno polje ideja?
Te noći nisam mogao spavati. Emina je ležala okrenuta od mene, a Lana je tiho plakala u svojoj sobi. Ujutro sam našao pramenove kose po podu kupatila. Lana je sjedila za stolom, glave prekrivene kapom. Nije htjela doručkovati.
“Jesi li ponosna sada?” pitao sam Eminu tiho dok smo spremali doručak. “Damire, ne možeš me kriviti što želim da naše dijete bude bolje od nas. Da ima srce.”
“A gdje je njeno srce sada? Pogledaj je!”
Prošli su dani, a Lana se povukla u sebe. U školi su joj se neki smijali, neki su joj prilazili i govorili da je hrabra. Ali ona nije više pjevala pred ogledalom. Počela je izbjegavati prijatelje, čak i Amru.
Jedne večeri došla mi je u sobu i sjela na krevet. “Tata, zašto mama misli da ja moram biti kao ona? Zašto ja ne mogu biti samo ja?”
Nisam znao šta da joj kažem. Znao sam da Emina nosi svoje rane iz djetinjstva – odrasla je u malom mjestu kod Mostara, gdje su svi gledali šta drugi rade i gdje si morao biti bolji od drugih da bi opstao. Ali Lana nije ona. Lana je dijete ovog vremena, nježno i osjetljivo.
Sutradan sam pokušao razgovarati s Eminom. “Emina, možda smo pogriješili. Možda smo trebali pustiti Lanu da sama odluči.” Ona me pogledala kao da sam izdao sve što smo zajedno gradili. “Ti nikad nisi imao hrabrosti za velike stvari. Zato i jesmo tu gdje jesmo!”
Taj dan sam otišao na posao ranije nego inače. U uredu me kolega Ivan pitao šta nije u redu. Ispričao sam mu sve.
“Znaš, Damire,” rekao mi je Ivan, “moja žena bi isto to napravila. Ali ja bih poludio. Djeca nisu naši projekti. Oni su ljudi.” Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan.
Vratio sam se kući kasno. Lana je već spavala. Emina je sjedila za stolom s čašom vina.
“Ne znam više šta radim,” rekla je tiho. “Samo želim da Lana bude dobra osoba.” Sjeli smo jedno nasuprot drugom kao stranci.
“A šta ako smo joj uzeli nešto što joj nikad nećemo moći vratiti? Njenu sigurnost? Povjerenje?”
Emina je zaplakala prvi put otkako se sve dogodilo.
Sljedećih dana pokušavali smo razgovarati s Lanom, ali ona nam nije dopuštala da joj se približimo. Počela je pisati dnevnik i satima sjediti sama u parku ispod stare lipe.
Jednog dana došla je kući s Amrom. Oči su im bile crvene od plača, ali su se smijale.
“Tata, Amra kaže da sam najbolja prijateljica na svijetu,” rekla mi je Lana i prvi put nakon dugo vremena zagrlila me čvrsto.
Ali kad sam pogledao Eminu, vidio sam tugu u njenim očima – kao da zna da cijena koju smo platili možda nikad neće biti zaboravljena.
Danas, mjesecima kasnije, Lana pušta kosu da opet naraste. Još uvijek nosi kapu kad ide vani, ali ponekad je skine kad misli da ne gledamo.
Pitam se: Jesmo li napravili pravu stvar? Može li se dijete žrtvovati za ideju – ili smo samo sebični kad tražimo od njih ono što sami nismo imali hrabrosti učiniti?
Šta biste vi uradili na našem mjestu? Da li ste ikada tražili od svog djeteta više nego što ste sami mogli dati?