Majkina tiha patnja: Priča o nadi, razočaranju i nerazumijevanju
“Zašto još uvijek nema djece?” – pitanje mi odzvanja u glavi dok gledam Ivanu kako sjedi za stolom, zureći u šalicu kave. Već pet godina su ona i Adnan u braku. Svi oko nas već imaju unuke, a ja… ja samo gledam prazne sobe u našem novom stanu koji sam kupila baš zbog njih. “Ivana, znaš li koliko bi tvoj otac bio sretan da čuje dječji smijeh u ovom stanu?” – pokušavam nježno, ali ona samo slegne ramenima.
“Mama, molim te, nemoj opet,” odgovara tiho, pogledavajući prema prozoru. Osjetim kako mi srce tone. “Ali, dušo, vrijeme prolazi… Znaš kako je kod nas, nije lako kasnije…”
Adnan ulazi s posla, umoran, ali uvijek ljubazan. “Dobar dan, Snježana. Kako ste?”
“Dobro sam, sine. Samo sam malo zabrinuta za vas dvoje. Znaš, svi pitaju…”
On se nasmiješi, ali u očima mu vidim sjenu. “Sve će biti kako treba, ne brinite.”
Noću ne mogu spavati. Sjećam se kako sam ja bila mlada majka, kako je bilo teško, ali i lijepo. Moja prijateljica Marija već ima troje unučadi. Svaki put kad se sretnemo na pijaci, pita me: “Snježana, kad ćeš ti dočekati unučiće?” Osjećam stid i ljutnju na Ivanu, ali i na sebe što to osjećam.
Jednog dana odlučim razgovarati s Ivanom ozbiljno. “Ivana, jesi li bila kod doktora? Možda nešto nije u redu? Znaš da ima dobrih klinika u Zagrebu i Sarajevu… Mogu ja pomoći oko troškova.” Njene oči se napune suzama.
“Mama, molim te, prestani! Ne znaš ništa!” Vikne i istrči iz stana. Ostajem sama s osjećajem krivnje.
Adnan mi kasnije tiho kaže: “Snježana, molim vas, nemojte više pritiskati Ivanu. Nije sve tako jednostavno.”
Ali ja ne mogu stati. Kupujem dječju odjeću na sniženju i spremam je u ormar. Prijateljicama šaljem slike prazne dječje sobe koju sam uredila. Svi govore: “Bit će, Snježana, samo strpljenja.” Ali meni strpljenje nestaje.
Jedne večeri, dok sjedimo za stolom, Ivana iznenada kaže: “Mama, moramo razgovarati.” Glas joj drhti.
“Što je bilo?”
“Adnan i ja… pokušavamo godinama. Bili smo kod doktora. Ne možemo imati djecu. Pokušali smo sve. Molim te, prestani nas pritiskati.” Suze joj teku niz lice.
Osjećam kako mi se svijet ruši. Sve moje nade, planovi, snovi – nestaju u trenu. Gledam Adnana; spušta pogled, šuti.
“Zašto mi niste rekli? Zašto ste šutjeli sve ove godine?”
Ivana briše suze: “Jer si uvijek imala svoje planove za nas. Bojala sam se da ćeš me kriviti. Da ćeš misliti da nisam dovoljno dobra kćerka.” Njene riječi me bole više nego išta.
Te noći ne spavam. Gledam stare slike – Ivana kao beba, prvi dan škole, maturalna večer… Shvaćam koliko sam bila slijepa za njene osjećaje.
Sutradan odlazim kod njih s kolačima koje je voljela kao dijete. Sjedimo u tišini.
“Ivana… žao mi je. Nisam znala koliko vas boli sve ovo. Samo sam željela biti baka… ali nisam mislila na vas.”
Ona me zagrli prvi put nakon dugo vremena. “Mama, i meni je žao što ti ne mogu dati ono što želiš. Ali želim da me voliš zbog mene, a ne zbog onoga što ti mogu dati.”
Adnan tiho dodaje: “Možda jednog dana posvojimo dijete ili pronađemo neki drugi način da budemo porodica. Ali trebamo vašu podršku, a ne pritisak.”
Gledam ih oboje i osjećam olakšanje pomiješano s tugom. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da smo opet porodica.
Dani prolaze i učim živjeti s novom stvarnošću. Više ne kupujem dječju odjeću niti uređujem prazne sobe. Umjesto toga, trudim se biti tu za Ivanu i Adnana – slušati ih, podržavati ih bez očekivanja.
Ponekad se uhvatim kako gledam djecu u parku i osjetim žal što neću imati unuče koje ću voditi na sladoled ili učiti plivati na Jadranu kao što sam učila Ivanu. Ali sada znam – ljubav prema djeci nije jedini smisao života.
Pitam se: Koliko često roditelji svojim očekivanjima povrijede djecu? I jesmo li spremni prihvatiti njihove izbore – ili ono što im život donese – bezuvjetno?