Majčino srce na raskršću: Tišina između mojih kćeri
“Znaš li ti, mama, kako je to kad cijeli život gledaš u leđa sestri i bratu?” Ivana je stajala nasred kuhinje, ruke su joj drhtale dok je stiskala šalicu kave. Pogledala me ravno u oči, prvi put nakon dugo vremena bez uobičajenog osmijeha. “Nikad nisam bila tvoja prva misao. Nikad nisam bila dovoljno dobra.”
Te riječi su mi presjekle srce. U tom trenutku, sve što sam mislila da znam o sebi kao majci, srušilo se poput kule od karata. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali meni se činilo da zrak postaje sve gušći, težak od neizgovorenih riječi i godina šutnje.
“Ivana, dušo…” pokušala sam, ali ona je odmahnu glavom.
“Ne, mama. Daj mi da završim. Znam da voliš Anu jer je uvijek bila poslušna, a Dinu jer je tvoj mezimac. Ja sam uvijek bila ona koja viče, koja kasni, koja pravi probleme. Nikad nisi imala strpljenja za mene. I znaš šta? Umorna sam od toga da se borim za tvoju pažnju.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Sjetila sam se svih onih dana kad sam žurila s posla da stignem na Aninu baletnu predstavu, dok je Ivana sjedila sama kod kuće jer nije voljela plesati. Sjetila sam se kako sam Dinu branila pred mužem kad bi napravio glupost, a Ivanu sam uvijek kritikovala zbog ocjena ili neuredne sobe.
“Možda sam griješila…” prošaptala sam.
“Možda? Mama, ja imam trideset i dvije godine. Cijeli život čekam da me pogledaš kao što gledaš njih dvoje. Znaš li kako to boli?”
U tom trenutku, Ana je ušla u kuhinju. Pogledala nas je zbunjeno.
“Šta se dešava?”
Ivana je ustala i uzela torbu. “Ništa novo. Samo još jedan dan kad mama ne vidi mene.”
Ana je slegnula ramenima i sjela za stol. “Opet dramatiziraš, Ivana. Uvijek ti nešto fali.”
“Ne dramatiziram! Samo želim da me netko vidi!” viknula je Ivana i zalupila vratima.
Ostala sam sjediti s Anom u tišini. Gledala sam svoju mlađu kćerku – uvijek urednu, uvijek nasmijanu, uvijek spremnu pomoći. I shvatila sam: možda sam nesvjesno pravila razliku među djecom.
Te večeri sam dugo sjedila sama u dnevnoj sobi. Muž, Zoran, došao je kasno s posla.
“Šta ti je?” pitao je dok je skidao jaknu.
“Ivana mi je danas rekla da se cijeli život osjeća manje vrijednom od Ane i Dine. Kaže da nikad nisam imala strpljenja za nju.”
Zoran je sjeo pored mene i uzdahnuo.
“Ma znaš kakva je ona… uvijek sve uzima previše k srcu. Ti si dobra majka.”
Ali njegove riječi nisu mi donijele utjehu. Znala sam da nešto nije u redu.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Ivanom, ali ona mi nije odgovarala na poruke. Ana mi je rekla da pretjerujem i da Ivana uvijek traži pažnju na pogrešan način.
Jedne nedjelje odlučila sam otići kod nje bez najave. Otvorila mi je vrata s podočnjacima do pola lica.
“Šta hoćeš?”
“Samo želim razgovarati. Molim te, Ivana.”
Pustila me unutra bez riječi. Stan joj je bio neuredan, svuda su bile knjige i prazne šalice od čaja.
“Znaš… kad si bila mala, uvijek si crtala po zidovima,” počela sam tiho. “Tad sam vikala na tebe jer nisam imala vremena ni snage za još jedno čišćenje nakon posla. Ali tvoje crteže još uvijek čuvam u kutiji ispod kreveta. Nikad ti to nisam rekla.”
Ivana me pogledala kroz suze.
“Zašto mi to nikad nisi rekla? Zašto nisi mogla biti nježna prema meni kao prema Ani?”
Nisam imala odgovor. Samo sam sjela pored nje i zagrlila je prvi put nakon mnogo godina.
“Žao mi je, dušo. Nisam znala da te toliko boli. Možda nisam znala biti majka kakva ti trebaš, ali volim te više nego što možeš zamisliti.”
Plakale smo zajedno dugo, bez riječi.
Nakon tog susreta počele smo češće razgovarati – polako, nespretno, ali iskreno. Ana i Dino nisu razumjeli zašto se sve promijenilo; Ana mi je zamjerila što sada više vremena provodim s Ivanom.
Jedne večeri svi smo sjeli za isti stol prvi put nakon dugo vremena.
“Mama voli sve nas,” rekla sam tiho gledajući ih redom u oči. “Ali možda nisam uvijek znala pokazati to na pravi način svakome od vas. Želim da znate da ste svi jednako važni u mom srcu.”
Dino je odmahnuo glavom: “Ma pusti to, mama… Sve je okej.” Ali Ivana me pogledala s blagim osmijehom – prvi put nakon dugo vremena.
I dalje nije lako. Rane su duboke i trebaće vremena da zacijele. Ali sada znam koliko su važne riječi koje nismo izgovorili na vrijeme.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi s osjećajem da nismo viđeni ili voljeni onako kako nam treba? I koliko dugo treba proći prije nego što skupimo hrabrosti reći istinu – sebi i onima koje volimo?