Majčina Pravila: Kako Me Svekrvina Tradicija Gotovo Slomila
“Zašto Lejla opet sjedi tamo sama?” pitala sam tiho, gledajući kroz prozor kuhinje prema dvorištu gdje je moja desetogodišnja kćerka sjedila na ljuljački, dok su ostala djeca, uključujući mog petogodišnjeg sina Tarika, trčkarala oko stola punog kolača i sokova.
Moja svekrva, gospođa Milena, nije ni podigla pogled s pite koju je rezala. “Znaš da je kod nas običaj – najmlađi uvijek prvi biraju, a Lejla… ona nije baš naša najmlađa, zar ne?” Njen glas bio je hladan, kao da govori o vremenskoj prognozi, a ne o djetetu koje je gledalo u nas s tugom u očima.
Osjetila sam kako mi se srce steže. Lejla je iz mog prvog braka, ali je dijete kao i svako drugo. Zar nije zaslužila isto mjesto za stolom? Moj muž, Adnan, sjedio je na drugom kraju stola i izbjegavao moj pogled. Znao je što mislim, ali nikad nije imao snage suprotstaviti se svojoj majci.
“Mama, mogu li ja sjesti pored Lejle?” upitao je Tarik, povlačeći me za rukav. Pogledala sam ga i nasmiješila se, iako mi je duša gorjela. “Naravno, zlato. Idi, budi s Lejlom.”
Ali Milena je odmah reagirala: “Tarik, dođi ovamo! Tebi je mjesto ovdje, pored mene. Ti si moj unuk!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Milena, molim vas… Lejla je dijete kao i Tarik. Ne možemo ih dijeliti.”
Ona me pogledala onim svojim poznatim pogledom – mješavinom sažaljenja i prezira. “Draga moja, ti si još mlada. Ne razumiješ naše običaje. Uvijek smo tako radili. Najmlađi iz porodice imaju prednost. Tako se čuva red i poštovanje.”
“A gdje je tu poštovanje prema Lejli?” nisam mogla više šutjeti.
Adnan je tada ustao, nervozno prebacujući težinu s noge na nogu. “Ajde, Ajla… Ne pravimo scenu pred djecom.” Njegove riječi su me zaboljele više nego svekrvine.
Te večeri, dok sam spremala Lejlu za spavanje, ona me tiho upitala: “Mama, zašto me baka ne voli kao Tarika? Jesam li ja nešto loše napravila?”
Nisam znala što da kažem. Zagrlila sam je i šapnula: “Ti si moje sunce i ništa nisi pogriješila. Neki ljudi samo ne znaju voljeti sve jednako.”
Ali istina je bila bolnija. Milena nije krila da joj je Tarik draži jer je “pravo unuče”, sin njenog sina. Lejla je bila podsjetnik na moj prvi brak s Damirom – čovjekom kojeg moja sadašnja porodica nikada nije prihvatila.
S vremenom su se tenzije samo povećavale. Svaki rođendan, svaka porodična večera bila je nova prilika za Milenu da pokaže ko joj je važan. Tarik bi dobio najveći komad torte, Lejla bi čekala dok svi ne uzmu svoje poklone. Čak su i drugi članovi porodice počeli šaptati iza leđa: “Ajla uvijek pravi dramu zbog svoje kćeri…”
Jednog dana sam pukla. Bilo je to na Bajramu, kada su svi došli kod nas na ručak. Milena je donijela poklone – skupi autić za Tarika i malu čokoladu za Lejlu.
“Hvala, bako,” rekla je Lejla tiho, ali vidjela sam suze u njenim očima.
Nisam više mogla izdržati. “Milena, dosta! Ovo više nije običaj – ovo je nepravda! Ako ne možete voljeti moju djecu jednako, onda nemate šta tražiti u našem domu!”
Svi su zanijemili. Adnan me gledao kao da sam poludjela.
“Ajla, smiri se!” povikao je.
“Neću! Dosta mi je da gledam kako jedno dijete pati jer nije ‘pravo unuče’. Ako ti to ne vidiš, onda ni ti nisi bolji od nje!”
Milena se uvrijedila i otišla bez riječi. Ostali su šutjeli.
Te noći Adnan i ja smo se posvađali kao nikad prije.
“Zašto uvijek moraš sve zakomplicirati?” vikao je.
“Zato što neću da mi dijete odrasta osjećajući se manje vrijednom! Ako ti to ne razumiješ, možda smo pogriješili što smo zajedno!”
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Milena nije dolazila, a Adnan se povukao u sebe. Lejla je bila tiša nego ikad.
Jedne večeri sjela sam pored nje na krevet.
“Znaš li koliko te volim?” pitala sam.
Klimnula je glavom.
“Znaš li da nisi ništa manje vrijedna od Tarika ili bilo koga drugog?”
Pogledala me velikim smeđim očima: “A hoće li me baka ikad voljeti kao njega?”
Nisam imala odgovor.
Danas još uvijek živimo s posljedicama te svađe. Milena dolazi rjeđe i uvijek donese dva ista poklona – ali osjećaj hladnoće ostaje u zraku. Adnan i ja još učimo kako biti partneri kad nas tradicija pokušava razdvojiti.
Ponekad se pitam: koliko vrijede običaji ako zbog njih djeca pate? Je li mir u kući važniji od pravde za one koje najviše volimo?