Kad tuđa djeca postanu tvoja briga: Ispovijest jedne tetke
“Opet dolaze! Ivana, molim te, nemoj praviti scenu,” šapće mi muž dok kroz prozor gledam kako Sanja parkira svoj stari Renault ispred naše zgrade. Srce mi lupa kao da sam uhvaćena u laži. Ema, moja kćerka, sjedi na podu dnevne sobe i slaže puzzle. Znam da će za pet minuta sve biti razbacano, a ona će plakati jer joj je netko opet pokvario igru.
Sanja ulazi s osmijehom, a za njom trče Luka i Sara. Luka je godinu dana stariji od Eme, Sara godinu mlađa. “Daj, Ema, makni se, mi ćemo sad ovo!” viče Luka i bez pardona šutira puzzle po sobi. Ema me pogleda, oči joj se pune suzama. “Mama…” prošapće. Osjetim knedlu u grlu, ali progutam je. Ne želim još jednu svađu pred svima.
Sanja sjeda za stol i odmah počinje pričati o tome kako je Luka genijalac u školi, kako Sara već zna engleski bolje od učiteljice. Moj muž, Ivan, klima glavom i smješka se, a ja osjećam kako mi krv vrije. Znam da će za pola sata njihova djeca izvući sve igračke iz ormara, razbiti barem jednu čašu i posvađati se s Emom oko svake sitnice.
Nije uvijek bilo ovako. Prije dvije godine, kad su se tek doselili u Zagreb iz Mostara, bila sam sretna što ćemo biti blizu. Sanja mi je bila kao sestra koju nikad nisam imala. Ali onda su počeli problemi: Luka je gurao Emu niz tobogan u parku, Sara joj je trgala crteže i smijala se kad bi Ema plakala. Prvo sam mislila da su to dječje gluposti, ali s vremenom je postalo jasno da njihova agresija nije slučajna.
Jedne večeri, nakon što su otišli, pronašla sam Emu kako sjedi u mraku svoje sobe. “Mama, zašto me oni ne vole?” pitala me tiho. Nisam znala što reći. Nisam htjela govoriti loše o rodbini, ali nisam ni mogla lagati.
Pokušala sam razgovarati sa Sanjom. “Znaš, Sanja, možda bi trebali malo pripaziti na djecu kad su zajedno. Ema često plače nakon što odu…”
Sanja me pogledala kao da sam poludjela. “Ma daj, Ivana! Djeca se igraju, pa nije to ništa strašno. Možda je Ema malo preosjetljiva?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Preosjetljiva? Moje dijete koje nikad nije nikome naudilo? Od tada sam počela izbjegavati zajednička druženja, ali Ivan nije bio sretan zbog toga.
“Ne možeš ih izolirati,” govorio mi je. “To su nam najbliži ljudi.”
Ali što kad ti najbliži ljudi povređuju tvoje dijete? Gdje je granica između obiteljske solidarnosti i zaštite vlastitog djeteta?
Prošlog vikenda dogodilo se nešto što više nisam mogla ignorirati. Igrali su se u parku ispred zgrade. Luka je gurnuo Emu tako jako da je pala i raskrvarila koljeno. Sara se smijala i vikala: “Plačljivko!” Prišla sam im i podigla Emu u naručje.
“Luka! Zašto si to napravio?” pitala sam ga ljutito.
Sanja je dotrčala i povukla Luku za ruku. “Ivana, molim te, nemoj vikati na moje dijete!”
“Ali on je gurnuo Emu!”
“Pa igraju se! Ne pravi dramu.”
Te večeri sam odlučila: više ne želim da Ema provodi vrijeme s njima. Ali kako to reći Ivanu? Kako objasniti svojoj porodici da ne želim njihovu djecu blizu svog djeteta?
Narednih dana izbjegavala sam svaki kontakt sa Sanjom. Ivan je bio sve nervozniji.
“Što ti je? Ne možeš biti tako hladna prema mojoj sestri.”
“Ne mogu gledati kako naša kćer pati svaki put kad su ovdje,” rekla sam mu kroz suze.
Ivan je šutio dugo vremena. “Možda bi trebala razgovarati s Emom o tome kako da bude jača.”
“Ne želim da bude jača! Želim da bude sigurna!”
Zadnjih tjedan dana Ema me pita svaki dan: “Hoće li Luka i Sara opet doći?” U njenim očima vidim strah i nesigurnost. Počela je izbjegavati vlastitu sobu kad zna da dolaze.
Jučer sam konačno skupila hrabrost i rekla Sanji: “Ne želim više da se djeca igraju zajedno dok ne nauče poštovati Emu.”
Sanja me pogledala ledeno: “Ti si uvijek bila preosjetljiva. Tvoja Ema će biti razmažena ako je stalno štitiš.”
Možda jesam preosjetljiva. Možda sam previše zaštitnički nastrojena. Ali kad vidim suze u očima svog djeteta, znam da radim pravu stvar.
Ponekad se pitam: Jesam li loša osoba jer biram mir za svoje dijete umjesto obiteljske harmonije? Je li moguće biti dobar roditelj i dobar član porodice u isto vrijeme? Što biste vi napravili na mom mjestu?