Kad Svekrva Postane Središte Mog Sveta: Borba Između Dužnosti i Slobode
“Milice, jesi li opet zaboravila skuhati čaj Ljubici? Znaš da joj je doktor rekao da mora piti onaj s kamilicom!” Ivanov glas parao je tišinu kuhinje, a ja sam stajala s rukama u sapunu, gledajući kroz prozor u dvorište koje je nekad bilo moje utočište. Prije samo šest mjeseci, moj život bio je sasvim običan: posao u knjižnici, popodnevna kafa s prijateljicama, večeri uz knjige ili filmove s Ivanom. Sve dok Ljubica nije pala i slomila kuk.
“Nisam zaboravila, Ivane. Samo… nisam stigla. Sara ima temperaturu, a Marko treba pomoć oko zadaće.” Osjetila sam kako mi glas podrhtava, ali nisam si mogla dopustiti slabost. Ivan je samo odmahnuo glavom i nestao u dnevnoj sobi, gdje je Ljubica već sjedila na svom novom prijestolju – velikoj fotelji pored prozora.
“Milice, dušo, možeš li mi donijeti još jedan jastuk? Ovaj mi je pretvrd. I molim te, nemoj više stavljati toliko soli u juhu. Znaš da mi pritisak skače,” začula sam njen glas iz dnevne sobe. Udahnula sam duboko i nasmiješila se – onim osmijehom koji više boli nego što tješi.
Prvih nekoliko tjedana trudila sam se biti najbolja snaha na svijetu. Kuhala sam njena omiljena jela, prala joj kosu, slušala beskrajne priče o tome kako je ona sve radila bolje i brže kad je bila mlada. Djeca su se povukla u svoje sobe, Ivan je sve češće ostajao duže na poslu. A ja sam polako nestajala.
Jedne večeri, dok sam slagala veš u tišini, Sara je došla do mene i šaptom pitala: “Mama, zašto si uvijek tužna?” Nisam znala što da joj odgovorim. Kako objasniti djetetu da te vlastiti dom guši? Da više nemaš pravo na svoje misli ni vrijeme?
Ljubica je postajala sve zahtjevnija. Svaki moj pokušaj da postavim granice završio bi suzama ili optužbama: “Nisam ja tražila da me pazite! Da imam snage, otišla bih odmah!” Ivan bi me pogledao kao da sam najgora osoba na svijetu. “To ti je moja majka! Zar nemaš ni malo srca?”
Počela sam izbjegavati kuću. Odlazila bih ranije na posao, vraćala se kasnije. Prijateljice su primijetile da me nema. “Milice, gdje si nestala?” pitala me jednom Jasmina dok smo pile kafu u pauzi na poslu. Samo sam slegnula ramenima.
Jednog dana, dok sam čistila Ljubičinu sobu, pronašla sam njeno staro pismo Ivanu. Pisala mu je kako se boji da će biti teret, kako ne želi uništiti naš brak. Srce mi se steglo – nije ona kriva što je stara i bolesna. Ali zašto sve mora biti na meni?
Te večeri pokušala sam razgovarati s Ivanom.
“Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Volim tvoju mamu, ali trebamo pomoć. Možda bi mogli angažirati nekoga da dolazi nekoliko puta tjedno?”
Ivan je šutio dugo, a onda rekao: “Znaš da nemamo novca za to. I što će selo reći? Da smo ostavili moju majku na milost i nemilost strancima?”
Suze su mi navrle na oči. “A što će selo reći kad se razvedemo jer više ne mogu izdržati?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o mojoj mami koja je godinama brinula o djedu i nikad nije imala vremena za sebe; o susjedi Vesni koja je zbog svekrve završila na tabletama; o kolegici Amiri koja je pobjegla u Njemačku samo da bi pobjegla od porodičnih okova.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Ljubica je primijetila promjenu.
“Znaš, Milice, nisam ja uvijek bila ovakva. I ja sam imala snove… Ali život te nauči da zaboraviš na sebe.” Pogledala me tužno i prvi put osjetila sam suosjećanje umjesto ljutnje.
Ali suosjećanje nije rješenje. Djeca su postajala nervozna, Ivan povučeniji. Jednog jutra Marko je odbio doručkovati.
“Neću jesti dok baka ne ode! Svi ste stalno ljuti zbog nje!”
Tada sam shvatila – žrtvujući sebe, žrtvovala sam i svoju djecu.
Nazvala sam Jasminu i isplakala joj se na telefon.
“Milice, moraš misliti i na sebe. Ako ti pukneš, kome ćeš onda trebati?”
Te večeri sjela sam s Ivanom i Ljubicom za stol.
“Moramo nešto promijeniti. Ako ovako nastavimo, svi ćemo biti nesretni. Ljubice, znam da ti nije lako, ali ni meni nije. Trebamo pomoć – makar to značilo da će selo pričati.”
Ljubica je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Možda bi mogli probati s onom ženom iz sela što pomaže starima…”
Ivan je prvi put spustio gard i samo kimnuo glavom.
Nije bilo lako – ni financijski ni emotivno – ali polako smo počeli vraćati život u naš dom. Djeca su opet počela smijati se, Ivan i ja smo pronašli vrijeme jedno za drugo. Ljubica je dobila društvo i pomoć koju zaslužuje.
Ponekad se još uvijek pitam: jesam li sebična što sam tražila pomoć? Ili sam napokon naučila gdje prestaje dužnost, a počinje pravo na vlastiti život?
Što vi mislite – gdje povući granicu između brige za druge i brige za sebe? Koliko dugo žena treba šutjeti prije nego što kaže: dosta je?