Kad su mi uši postale krila: Priča o Emiru i hrabrosti

“Vidi ga, Dumbo! Hajde, poleti malo!” glasno je viknuo Adnan dok sam ulazio u učionicu. Svi su se smijali, a ja sam osjećao kako mi lice gori. Uši su mi bile crvene, ne samo od zime nego i od srama. Nisam mogao pogledati ni učiteljicu Amru u oči. Samo sam sjeo u zadnju klupu i pokušao nestati.

Zovem se Emir i imam trinaest godina. Odrastao sam u sarajevskom naselju Grbavica, gdje svi sve znaju o svima. Moj otac Jasmin radi kao vozač tramvaja, a mama Sabina je medicinska sestra. Imam mlađu sestru Lejlu koja je uvijek bila hrabrija od mene. Ali ja… ja sam bio onaj s velikim ušima. I to je bilo sve što su drugi vidjeli.

Svaki dan u školi bio je borba. Adnan i njegova ekipa nisu propuštali priliku da me zadirkuju. “Emire, kad narasteš, možeš raditi kao satelitska antena!” ili “Pazi da te vjetar ne odnese!”. Nekad bih pokušao ignorirati, nekad bih se pravio da se smijem s njima, ali najčešće bih samo šutio i gutao knedlu.

Jednog dana, dok sam sjedio za stolom i pokušavao učiti matematiku, Lejla je sjela pored mene. “Emire, zašto si tužan?” pitala je tiho. Nisam mogao izdržati više. Suze su mi krenule niz lice. “Zašto ja? Zašto baš ja moram imati ovakve uši? Zašto me svi mrze?”

Mama je čula naš razgovor i došla do mene. Zagrlila me čvrsto. “Sine, znam da ti je teško. Ali znaš li koliko si poseban? Tvoje uši su dio tebe, ali nisu ono što te određuje.”

Ali kako to objasniti djeci koja ne znaju biti nježna? Kako objasniti sebi da vrijediš kad ti svaki dan govore suprotno?

Počeo sam izbjegavati ogledala. Nisam više želio ni na rođendane ni na školske priredbe. Tata je pokušavao razgovarati sa mnom: “Emire, znaš li da je Nikola Tesla imao velike uši? I pogledaj šta je postigao!” Ali meni to nije bilo dovoljno.

Jedne večeri, dok smo večerali, mama je pažljivo rekla: “Emire, postoji nešto što bih htjela da razmotriš. Znam jednog doktora na klinici koji radi male zahvate na ušima. Nije ništa strašno, traje kratko, a možda bi ti pomoglo da se osjećaš bolje. Ali odluka je tvoja.” Pogledao sam je zbunjeno. Nisam znao šta da mislim.

Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu – o Adnanu, o Lejli koja me brani pred drugima, o mami koja me grli kad plačem, o tati koji pokušava biti jak za sve nas. I razmišljao sam o tome kako bi bilo lijepo jednom u životu samo proći hodnikom škole a da niko ne dobaci ništa ružno.

Sutradan sam rekao: “Želim to probati.” Mama me zagrlila još jače nego inače.

Dan zahvata bio je kao iz filma. Klinika je mirisala na dezinfekciju i lavandu. Doktorica Azra mi je objasnila sve: “Emire, ovo je jednostavan zahvat. Malo ćemo ti promijeniti oblik ušiju tako da budu bliže glavi. Neće boljeti, obećavam.”

Ležao sam na stolu dok su mi stavljali lokalnu anesteziju. Srce mi je lupalo kao ludo. Mama mi je držala ruku cijelo vrijeme. Sve je trajalo manje od sat vremena.

Kad sam se pogledao u ogledalo nakon skidanja zavoja, nisam mogao vjerovati svojim očima. Uši su bile manje upadljive, bliže glavi – izgledao sam kao svi drugi dječaci iz razreda.

Prvi dan povratka u školu bio je najteži. Hodao sam hodnikom i čekao prvi komentar. Adnan me pogledao, zbunjen: “Šta ti se desilo s ušima?” Nasmijao sam se prvi put iskreno: “Ništa posebno, samo sam odlučio biti svoj.”

Nakon toga više nije bilo šala na moj račun. Počeo sam se družiti s drugim dječacima iz razreda, čak sam se prijavio za školski nogometni tim. Lejla me bodrila s tribina: “To je moj brat!”

Ali nije sve bilo savršeno. Jedne večeri tata me pitao: “Jesi li siguran da si to uradio zbog sebe? Ili zbog drugih?” Zastao sam i razmislio. Istina je – dio mene je želio samo mir, ali drugi dio je želio biti prihvaćen.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek razmišljam o tome ko sam zapravo. Jesam li manje vrijedan jer sam promijenio dio sebe zbog drugih? Ili sam samo pronašao način da preživim?

Ponekad se pitam: Da li bismo svi bili sretniji kad bismo mogli prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo? Ili je ponekad potrebno nešto promijeniti da bismo pronašli mir sa sobom?

Šta vi mislite – gdje završava pritisak društva, a gdje počinje naša istinska sreća?