Kad se sin udalji: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Emire, jesi li dobro? Samo mi se javi, molim te…” moj glas je drhtao dok sam po tko zna koji put ostavljala poruku na njegovoj sekretarici. Sat je otkucavao ponoć, a ja sam sjedila u polumraku naše male kuhinje u Sarajevu, zureći u mobitel kao da će mi on dati odgovore koje tražim. Emir je moj jedini sin. Otkad je otišao u Njemačku sa svojom ženom Aidom, prošlo je već godinu dana. U početku smo se čuli svaki drugi dan, pričali o svemu – od vremena do toga kako mu ide posao u Stuttgartu. Ali sada… sada su prošle tri sedmice otkako mi se nije javio.

Sjećam se dana kad mi je prvi put rekao da želi otići. “Mama, ovdje nema perspektive. Aida je dobila posao u bolnici, a i meni su obećali mjesto u firmi kod njenog rođaka. Znaš da ne bježim od posla, ali ovdje stalno tapkam u mjestu.” Gledala sam ga i osjećala ponos, ali i strah. “Sine, ja ću biti dobro. Ti gledaj sebe i svoju porodicu. Samo nemoj da zaboraviš na mene,” rekla sam mu tada, pokušavajući sakriti suze.

Nisam od onih majki koje djecu drže na lancu. Uvijek sam govorila: “Imate svoje živote, iskoristite ih. Ja ću se snaći.” I stvarno sam to mislila. Ali niko te ne pripremi na tišinu koja ostane kad dijete ode. Niko ti ne kaže koliko ćeš puta gledati kroz prozor nadajući se da ćeš ga vidjeti kako dolazi, makar samo na vikend.

Prvih mjeseci sve je bilo kao iz bajke. Slali su slike – Emir i Aida ispred dvorca u Heidelbergu, na božićnom sajmu, s osmijehom od uha do uha. “Mama, vidi kako je lijepo! Jednog dana moraš doći kod nas!” Aida bi mi slala poruke: “Sve je super, hvala što ste nam pomogli oko selidbe.” Osjećala sam se korisno, potrebnom.

Ali onda su pozivi postajali sve rjeđi. Prvo jednom sedmično, pa jednom u dvije sedmice. Onda samo poruka: “Mama, žurim na posao, javit ću ti se kasnije.” I to kasnije nikad nije došlo.

Jedne večeri, dok sam sjedila s prijateljicom Jasminom na kafi, izgovorila sam ono što me najviše boljelo: “Znaš li da me moj Emir više ne treba? Kao da sam mu bila važna samo dok je bio ovdje.” Jasmina me pogledala s tugom: “Ma nije to tako, znaš kakav je život vani. Svi trče za poslom, nemaju vremena ni za sebe.”

Ali ja nisam mogla pobjeći od osjećaja da sam izgubila sina. Počela sam preispitivati svaki razgovor koji smo vodili prije nego što je otišao. Jesam li ga previše gurala? Jesam li mu bila prevelika podrška pa sad misli da me ništa ne može slomiti?

Jednog dana odlučila sam nazvati Aidu. “Aida, draga, jesi li dobro? Nisam čula Emira već neko vrijeme…” S druge strane tišina, pa onda njen umoran glas: “Sve je u redu, teta Lejla. Emir puno radi, često dolazi kući kasno. Zaboravi telefon kod kuće… Zvaće vas čim stigne.” Osjetila sam da nešto skriva. Možda su problemi među njima? Možda mu smetam?

Počela sam sanjati Emira kao dijete – kako trči po našem dvorištu s loptom, kako mi donosi cvijet iz parka i kaže: “Mama, ovo je za tebe!” Probudila bih se s knedlom u grlu i osjećajem praznine.

Jednog jutra skupila sam hrabrost i napisala mu pismo. Pravo pismo, na papiru:

“Dragi sine,
Znam da si zauzet i da imaš svoj život. Samo želim da znaš da mislim na tebe svaki dan i da mi nedostaješ. Ako ti treba išta – razgovor, savjet ili samo da znaš da te neko voli bezuvjetno – ja sam tu. Tvoja mama.”

Nisam dobila odgovor.

Dani su prolazili sporo. Počela sam više vremena provoditi s komšinicom Nadom koja je imala sličnu priču – njena kćerka je otišla u Zagreb i rijetko se javlja. “Znaš šta mi je najteže?” rekla mi je jednom dok smo pile kafu na balkonu. “To što više ne znam šta se dešava u njenom životu. Kao da više nisam dio njezine priče.”

Jedne večeri zazvonio je telefon. Srce mi je stalo kad sam vidjela Emira na ekranu.

“Halo? Sine?”

“Mama… izvini što se nisam javljao. Stvarno imam puno posla… A i Aida… imali smo nekih problema… Nisam htio da te brinem.”

Osjetila sam olakšanje ali i tugu zbog njegovih riječi.

“Sine, ja sam uvijek tu za tebe – i kad si sretan i kad ti je teško. Samo nemoj da me isključiš iz svog života.” Glas mi je zadrhtao.

“Znam mama… Nedostaješ mi. Samo… nekad ne znam šta bih ti rekao. Ovdje nije lako kao što izgleda na slikama.”

Tada sam shvatila – možda ni on nije znao kako se nositi s novim životom, možda mu je bilo lakše šutjeti nego priznati slabost.

Nakon tog razgovora stvari su se malo popravile. Ne čujemo se svaki dan, ali sada znam da nije zaboravio na mene – samo pokušava pronaći svoje mjesto pod tuđim nebom.

Ali još uvijek me boli ta udaljenost – fizička i emocionalna.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji sami krivi što djecu učimo da budu jaka i samostalna pa nas onda zaborave? Ili je to jednostavno cijena koju plaćamo za njihovu sreću?

Šta vi mislite? Da li ste i vi prošli kroz isto? Kako ste pronašli mir u toj tišini?