Kad prošlost pokuca: Tajne moje kćeri i oluja u našoj porodici

“Baka, mogu li ostati kod tebe večeras?” Njene riječi su me presjekle kao nož. Kiša je nemilosrdno tukla po prozoru, a Sara je stajala na pragu, mokra do kože, drhteći. Pogledala sam iza nje, očekujući da ću vidjeti Lejlu, moju kćerku, ali ulica je bila prazna. Srce mi je počelo divlje lupati.

“Gdje ti je mama?” upitala sam, pokušavajući zadržati glas da ne zadrhti. Sara je slegnula ramenima i spustila pogled. “Ne znam… rekla je da će brzo doći po mene, ali nije se vratila.”

Uvela sam je unutra, zamotala u deku i skuvala joj čaj. Dok sam joj sušila kosu, osjećala sam kako mi se grlo steže od straha i nemoći. Lejla nikada nije kasnila, pogotovo ne ovako. Uvijek je bila odgovorna, čak i kad smo se svađale oko sitnica – oko toga što Sara previše vremena provodi na mobitelu ili što Lejla radi prekovremeno u bolnici u Sarajevu.

Te noći nisam oka sklopila. Sjedila sam kraj Sarinog kreveta i gledala kako spava, pitajući se gdje je Lejla. U glavi su mi se rojile misli: Jesam li ja kriva? Jesam li mogla biti bolja majka? Možda bi Lejla sada bila ovdje da sam joj više vjerovala, da nisam stalno sumnjala u njene odluke.

Ujutro sam nazvala policiju. Glas mi je drhtao dok sam opisivala Lejlu: visoka, tamna kosa, uvijek nasmijana… osim zadnjih mjeseci. “Znate li ima li razloga da bi nestala?” pitao me policajac. Zastala sam. Nisam znala što reći. Da li da spomenem naše zadnje svađe? Da li da priznam da mi je prije nekoliko dana rekla: “Mama, ne možeš me više kontrolirati! Imam svoj život!”?

Sara je cijeli dan šutjela. Sjela bi uz prozor i gledala van, kao da očekuje da će joj se majka pojaviti iza ugla. Pokušavala sam joj pričati priče iz djetinjstva, ali ona bi samo klimnula glavom i povukla se u sebe.

Navečer me nazvala Jasmina, Lejlina najbolja prijateljica iz djetinjstva. “Zvala me sinoć… plakala je. Rekla je da ne može više izdržati pritisak – posao, samohrano majčinstvo, tvoje stalne kritike… Nisam znala da je tako loše.”

Osjetila sam kako me preplavljuje val krivnje. Znam da nisam bila savršena majka. Nakon što nas je muž napustio i otišao s drugom ženom u Zagreb, sve sam svoje nade i strahove projicirala na Lejlu. Htjela sam da bude jaka, da ne ponovi moje greške. Ali možda sam je time samo još više udaljila od sebe.

Dani su prolazili u agoniji. Policija nije imala novih informacija. Komšije su šaputale iza leđa – “Jadna žena, muž je ostavio, sad i kćerka nestala…” U prodavnici su me gledali sažaljivo, a ja sam osjećala kako me sram izjeda iznutra.

Jedne večeri Sara mi je tiho rekla: “Bako, mama mi je rekla da ima jednu tajnu… Rekla je da će mi sve objasniti kad budem starija.” Pogledala me svojim velikim smeđim očima, tražeći odgovore koje ni sama nisam imala.

Te noći sam prekopavala Lejlinu sobu tražeći bilo kakav trag. Pronašla sam stari dnevnik skriven ispod jastuka. Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarala.

“Mama nikad nije zadovoljna sa mnom… Ponekad poželim samo nestati. Ali ne mogu ostaviti Saru samu. Bojim se priznati joj istinu o njenom ocu… Bojim se da će me svi osuđivati ako saznaju…”

Suze su mi navrle na oči. Nisam znala zašto je Lejla toliko patila. Nikada nije htjela pričati o Sarinom ocu – uvijek bi promijenila temu ili se povukla u sebe.

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati sa Sarom o svemu što znam – o tome kako smo Lejla i ja preživjele ratne godine u Mostaru, kako smo gradile novi život u Sarajevu nakon razvoda, kako sam se trudila biti dobra majka i baka. Ali osjećala sam da između nas stoji zid tišine.

Jednog jutra zazvonio je telefon. Bio je to nepoznat broj iz Splita.

“Dobar dan… Ovdje govori Ivan Radić iz splitske bolnice. Imamo ovdje ženu koja odgovara opisu vaše kćeri… Pronađena je na autobusnoj stanici, iscrpljena i dezorijentirana.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši i ponovno gradi u istom trenutku. Spakirala sam Saru i krenule smo prvim autobusom za Split.

Lejla nas nije prepoznala odmah. Bila je blijeda, pogled joj je bio izgubljen negdje daleko. Liječnici su rekli da pati od teške depresije i iscrpljenosti.

Sjedila sam kraj njenog kreveta i držala je za ruku. “Lejla, oprosti mi… Nisam znala koliko ti je teško. Samo sam htjela najbolje za tebe.” Suze su mi tekle niz lice dok sam prvi put nakon mnogo godina osjetila koliko smo zapravo udaljene.

Sara je tiho sjela kraj nas i šapnula: “Mama, volim te… Vrati nam se.” Lejline oči su se ispunile suzama.

Danas smo opet zajedno u našem malom stanu u Sarajevu. Nije lako – Lejla ide na terapije, Sara još uvijek ima noćne more, a ja svaku večer molim Boga da nam oprosti sve riječi koje smo izgovorile iz straha ili boli.

Ponekad se pitam: Da li roditelji ikada mogu zaista razumjeti svoju djecu? Ili samo projiciramo svoje strahove na njih? Možemo li ikada zaista oprostiti sebi za sve što nismo znali ili mogli učiniti drugačije?