Kad me svekrva nazove u pet: Jesam li dobra majka ili samo loša snaha?
“Jelena, gdje si? Znaš li ti koliko je sati?” — glas moje svekrve, Milene, parao je tišinu kuhinje dok sam pokušavala smiriti Leona koji je plakao jer nije mogao pronaći svoju omiljenu igračku. Pogledala sam na sat: 17:03. Već sam kasnila s ručkom, a muž, Ivan, trebao je stići svakog trena s posla.
“Evo me, Milena, kod kuće sam. Leon je malo nervozan, pa nisam stigla sve na vrijeme…” — pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula:
“Znači opet nisi skuhala supu? Ivan mi se jučer žalio da si zaboravila staviti mrkvu. Znaš da on voli kad je sve kao kod kuće.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala što bih prije — smirila dijete, završila ručak ili udovoljila Mileni koja je uvijek imala nešto za prigovoriti. U pozadini sam čula kako Leon viče: “Mamaaaa! Gdje je moj medo?”
“Moram ići, Leon me treba,” rekla sam tiho.
“Samo ti idi, ali zapamti — žena drži kuću na okupu. Ako ti ne možeš, ne znam tko će!”
Spustila sam slušalicu i osjetila suze kako mi naviru na oči. Nisam željela plakati pred Leonom, ali osjećaj nemoći bio je prejak. U tom trenutku ušao je Ivan.
“Što je bilo? Opet te mama zvala?”
“Da… Kaže da nisam dobra domaćica. Da nisi zadovoljan.”
Ivan je samo slegnuo ramenima i otišao presvući se, kao da mu je svejedno. Ostala sam sama sa svojim mislima i pitanjima: Jesam li stvarno loša snaha? Jesam li dovoljno dobra majka?
Navečer, dok sam uspavljivala Leona, razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala otkako sam se udala. Prijateljice su mi govorile da će biti teško, ali nitko me nije pripremio na to koliko ću se često osjećati nedovoljno dobrom. Milena je uvijek bila prisutna — nekad fizički, nekad kroz poruke i pozive, uvijek spremna dati savjet ili kritiku.
Sjećam se kad smo Ivan i ja tek počeli živjeti zajedno. Prvi put kad sam kuhala sarme, Milena je došla nenajavljeno i rekla: “Sarma ti je preslana. Moja bi bila bolja.” Tada sam se nasmijala i pomislila da će s vremenom postati lakše. Ali nije.
Jednog dana, dok sam vodila Leona u vrtić, srela sam susjedu Amiru. “Jelena, izgledaš umorno. Sve u redu?”
“Ma znaš kako je… posao, dijete, svekrva…”
Amira se nasmijala: “Eh, draga moja, sve smo mi to prošle. Samo ti budi svoja.”
Ali kako biti svoja kad te stalno procjenjuju? Kad svaki tvoj potez netko komentira? Kad ti muž ne staje na tvoju stranu jer mu je lakše šutjeti nego se suprotstaviti majci?
Jedne večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom.
“Ivane, moramo razgovarati. Osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra tvojoj mami. I tebi. Stalno se trudim oko svega, ali uvijek nešto fali. Zar ne vidiš koliko mi je teško?”
Ivan je uzdahnuo: “Znaš kakva je ona. Nikad joj ništa nije dovoljno dobro. Ali nemoj to uzimati k srcu.”
“Ali uzimam! Svaki put kad mi kaže da nisam dobra domaćica ili majka, osjećam se kao da propadam! Zar ne možeš jednom stati na moju stranu?”
Ivan je šutio. Taj muk bio mi je gori od bilo kakve svađe.
Sutradan me Milena opet nazvala.
“Jelena, dolazim sutra da vidim kako si pospremila stan. Nadam se da neće biti prašine kao prošli put.”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. Cijelu noć nisam spavala, čistila sam svaki kutak stana, ribala podove do iznemoglosti. Kad je Milena došla, prošla je prstom po polici i rekla:
“Vidim da si se potrudila. Ali mogla si bolje složiti ormare.”
Te večeri sam pukla.
“Milena, dosta! Dajem sve od sebe! Nisam savršena kao vi, ali trudim se! Možda nikad neću biti dovoljno dobra snaha za vas, ali barem pokušavam biti dobra majka svom djetetu!”
Milena me gledala iznenađeno.
“Nisam znala da te toliko pogađa… Ja samo želim najbolje za Ivana i Leona.”
“A ja želim najbolje za svoju porodicu! Ali ne mogu ako stalno osjećam da nisam dovoljna!”
Te riječi su visile u zraku dok je Milena tiho izašla iz stana.
Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
“Znaš… možda si trebala to reći ranije. Možda će sad shvatiti koliko ti značiš ovoj porodici.”
Nisam znala hoće li išta biti drugačije sutra, ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.
I sad se pitam: Može li žena ikada biti dovoljno dobra i kao majka i kao snaha? Ili uvijek moramo birati na čiju ćemo stranu stati — svoju ili tuđu?